DOBRO DOŠLI U SARAJEVO bosanska kahvana kod braće Kreševljaković


Why Time Slows Down When We’re Afraid, Speeds Up as We Age, and Gets Warped on Vacation by Maria Popova

Why Time Slows Down When We’re Afraid, Speeds Up as We Age, and Gets Warped on Vacation


“Time perception matters because it is the experience of time that roots us in our mental reality.”

Given my soft spot for famous diaries, it should come as no surprise that I keep one myself. Perhaps the greatest gift of the practice has been the daily habit of reading what I had written on that day a year earlier; not only is it a remarkable tool of introspection and self-awareness, but it also illustrates that our memory “is never a precise duplicate of the original [but] a continuing act of creation” and how flawed our perception of time is — almost everything that occurred a year ago appears as having taken place either significantly further in the past (“a different lifetime,” I’d often marvel at this time-illusion) or significantly more recently (“this feels like just last month!”). Rather than a personal deficiency of those of us befallen by this tendency, however, it turns out to be a defining feature of how the human mind works, the science of which is at first unsettling, then strangely comforting, and altogether intensely interesting.

That’s precisely what acclaimed BBC broadcaster and psychology writer Claudia Hammond explores in Time Warped: Unlocking the Mysteries of Time Perception (public library) — a fascinating foray into the idea that our experience of time is actively created by our own minds and how these sensations of what neuroscientists and psychologists call “mind time” are created. As disorienting as the concept might seem — after all, we’ve been nursed on the belief that time is one of those few utterly reliable and objective things in life — it is also strangely empowering to think that the very phenomenon depicted as the unforgiving dictator of life is something we might be able to shape and benefit from. Hammond writes:

We construct the experience of time in our minds, so it follows that we are able to change the elements we find troubling — whether it’s trying to stop the years racing past, or speeding up time when we’re stuck in a queue, trying to live more in the present, or working out how long ago we last saw our old friends. Time can be a friend, but it can also be an enemy. The trick is to harness it, whether at home, at work, or even in social policy, and to work in line with our conception of time. Time perception matters because it is the experience of time that roots us in our mental reality. Time is not only at the heart of the way we organize life, but the way we experience it.

Discus chronologicus, a depiction of time by German engraver Christoph Weigel, published in the early 1720s; from Cartographies of Time. (Click for details)

Among the most intriguing illustrations of “mind time” is the incredible elasticity of how we experience time. (“Where is it, this present?,” William James famously wondered. “It has melted in our grasp, fled ere we could touch it, gone in the instant of becoming.”) For instance, Hammond points out, we slow time down when gripped by mortal fear — the cliche about the slow-motion car crash is, in fact, a cognitive reality. This plays out even in situations that aren’t life-or-death per se but are still associated with strong feelings of fear. Hammond points to a study in which people with arachnophobia were asked to look at spiders — the very object of their intense fear — for 45 seconds and they overestimated the elapsed time. The same pattern was observed in novice skydivers, who estimated the duration of their peers’ falls as short, whereas their own, from the same altitude, were deemed longer.

Inversely, time seems to speed up as we get older — a phenomenon of which competing theories have attempted to make light. One, known as the “proportionality theory,” uses pure mathematics, holding that a year feels faster when you’re 40 than when you’re 8 because it only constitutes one fortieth of your life rather than a whole eighth. Among its famous proponents are Vladimir Nabokov and William James. But Hammond remains unconvinced:

The problem with the proportionality theory is that it fails to account for the way we experience time at any one moment. We don’t judge one day in the context of our whole lives. If we did, then for a 40-year-old every single day should flash by because it is less than one fourteen-thousandth of the life they’ve had so far. It should be fleeting and inconsequential, yet if you have nothing to do or an enforced wait at an airport for example, a day at 40 can still feel long and boring and surely longer than a fun day at the seaside packed with adventure for a child. … It ignores attention and emotion, which … can have a considerable impact on time perception.

Another theory suggests that perhaps it is the tempo of life in general that has accelerated, making things from the past appear as slower, including the passage of time itself.

But one definite change does take place with age: As we grow older, we tend to feel like the previous decade elapsed more rapidly, while the earlier decades of our lives seem to have lasted longer. Similarly, we tend to think of events that took place in the past 10 years as having happened more recently than they actually did. (Quick: What year did the devastating Japanese tsunami hit? When did we lose Maurice Sendak?) Conversely, we perceive events that took place more than a decade ago as having happened even longer ago. (When did Princess Diana die? What year was the Chernobyl disaster?) This, Hammond points out, is known as “forward telescoping”:

It is as though time has been compressed and — as if looking through a telescope — things seem closer than they really are. The opposite is called backward or reverse telescoping, also known as time expansion. This is when you guess that events happened longer ago than they really did. This is rare for distant events, but not uncommon for recent weeks.


The most straightforward explanation for it is called the clarity of memory hypothesis, proposed by the psychologist Norman Bradburn in 1987. This is the simple idea that because we know that memories fade over time, we use the clarity of a memory as a guide to its recency. So if a memory seems unclear we assume it happened longer ago.

And yet the brain does keep track of time, even if inaccurately. Hammond explains the factors that come into play with our inner chronometry:

It is clear that however the brain counts time, it has a system that is very flexible. It takes account of [factors like] emotions, absorption, expectations, the demands of a task and even the temperature .The precise sense we are using also makes a difference; an auditory event appears longer than a visual one. Yet somehow the experience of time created by the mind feels very real, so real that we feel we know what to expect from it, and are perpetually surprised whenever it confuses us by warping.

In fact, memory — which is itself a treacherous act of constant transformation with each recollection — is intricately related to this warping process:

We know that time has an impact on memory, but it is also memory that creates and shapes our experience of time. Our perception of the past moulds our experience of time in the present to a greater degree than we might realize. It is memory that creates the peculiar, elastic properties of time. It not only gives us the ability to conjure up a past experience at will, but to reflect on those thoughts through autonoetic consciousness — the sense that we have of ourselves as existing across time — allowing us to re-experience a situation mentally and to step outside those memories to consider their accuracy.

But, curiously, we are most likely to vividly remember experiences we had between the ages of 15 and 25. What the social sciences might simply call “nostalgia” psychologists have termed the “reminiscence bump” and, Hammond argues, it could be the key to why we feel like time speeds up as we get older:

The reminiscence bump involves not only the recall of incidents; we even remember more scenes from the films we saw and the books we read in our late teens and early twenties. … The bump can be broken down even further — the big news events that we remember best tend to have happened earlier in the bump, while our most memorable personal experiences are in the second half.


The key to the reminiscence bump is novelty. The reason we remember our youth so well is that it is a period where we have more new experiences than in our thirties or forties. It’s a time for firsts — first sexual relationships, first jobs, first travel without parents, first experience of living away from home, the first time we get much real choice over the way we spend our days. Novelty has such a strong impact on memory that even within the bump we remember more from the start of each new experience.

Most fascinating of all, however, is the reason the “reminiscence bump” happens in the first place: Hammond argues that because memory and identity are so closely intertwined, it is in those formative years, when we’re constructing our identity and finding our place in the world, that our memory latches onto particularly vivid details in order to use them later in reinforcing that identity. Interestingly, Hammond points out, people who undergo a major transformation of identity later in life — say, changing careers or coming out — tend to experience a second identity bump, which helps them reconcile and consolidate their new identity.

So what makes us date events more accurately? Hammond sums up the research:

You are most likely to remember the timing of an event if it was distinctive, vivid, personally involving and is a tale you have recounted many times since.

But one of the most enchanting instances of time-warping is what Hammond calls the Holiday Paradox — “the contradictory feeling that a good holiday whizzes by, yet feels long when you look back.” (An “American translation” might term it the Vacation Paradox.) Her explanation of its underlying mechanisms is reminiscent of legendary psychologist Daniel Kahneman’s theory of the clash between the “experiencing self” and the “remembering self”. Hammond explains:

The Holiday Paradox is caused by the fact that we view time in our minds in two very different ways — prospectively and retrospectively. Usually these two perspectives match up, but it is in all the circumstances where we remark on the strangeness of time that they don’t.


We constantly use both prospective and retrospective estimation to gauge time’s passing. Usually they are in equilibrium, but notable experiences disturb that equilibrium, sometimes dramatically. This is also the reason we never get used to it, and never will. We will continue to perceive time in two ways and continue to be struck by its strangeness every time we go on holiday.

Like the “reminiscence bump,” the Holiday Paradox has to do with the quality and concentration of new experiences, especially in contrast to familiar daily routines. During ordinary life, time appears to pass at a normal pace, and we use markers like the start of the workday, weekends, and bedtime to assess the rhythm of things. But once we go on vacation, the stimulation of new sights, sounds, and experiences injects a disproportionate amount of novelty that causes these two types of time to misalign. The result is a warped perception of time.

Ultimately, this source of great mystery and frustration also holds the promise of great liberation and empowerment. Hammond concludes:

We will never have total control over this extraordinary dimension. Time will warp and confuse and baffle and entertain however much we learn about its capacities. But the more we learn, the more we can shape it to our will and destiny. We can slow it down or speed it up. We can hold on to the past more securely and predict the future more accurately. Mental time-travel is one of the greatest gifts of the mind. It makes us human, and it makes us special.

Time Warped, a fine addition to these essential reads on time, goes on to explore such philosophically intriguing and practically useful questions as how our internal clocks dictate our lives, what the optimal pace of productivity might be, and why inhabiting life with presence is the only real way to master time. Pair it with this remarkable visual history of humanity’s depictions of time.

Photographs: Public domain images unless otherwise noted



Che Guevara in Arabic Calligraphy

Listed in Zoomorphic Arabic Calligraphy Gallery

Our partners: Facebook Covers, Stock Wallpapers, Republic Photos, Macro Photos, and Free Textures

Che Guevara in Arabic Calligraphy

Che Guevara in Arabic Calligraphy by Hicham Chajai





MESS - simptom čežnje za slobodom

U više od 50 godina dugoj misiji Festival MESS je uspio Sarajevo učiniti mjestom konstantnog kulturnog utočišta.

Piše: Nihad Kreševljaković

Svega 15. godina nakon oslobođenja, odnosno kraja 2. Svjetskog rata, u  Sarajevu je osnovan današnji Internacionalni teatarski festival MESS. Osnovan je pod imenoma Festival malih scena Jugoslavije, a nakon 1974. godine, kada se u programu našla predstava „Veseli dani ili Tarelkinova smrt“ koju je režirao Branko Pleša, mijenja ime u Festival malih i eksperimentalnih scena od čega potiče skraćenica po kojoj je festival i danas prepoznatljiv.

Kao rezultat velikih napora nekolicine ljudi među kojima se posebno ističe ime Jurislava Korenića, u Oslobođenju od 24. marta 1960. objavljen je tekst s naslovom: “Počeo Prvi festival malih scena“ ispod kojeg je pisalo: “Sinoć je u prostorijama Malog pozorišta u Sarajevu, predstavom „Uklonite ludu“, od Džona Pristlija, otvoren Prvi festival Malih scena Jugoslavije. Predstavu je pred punom salom izveo ansambl Malog pozorišta u Sarajevu. Reditelj je bio Jurislav Korjenić, a glavnu ulogu tumačio je Zvonko Marković“.

Osnivač i glavni inicijator, jednog od najstarijih teatarskih festivala Istočne i Jugoistočne Evrope bio je legendarni Jurislav Korenić, jedan od najistaknutijih teatarskih reditelja XX stoljeća na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Festival je bio koncipiran kao smotra jugoslavenskih teatara na kome su svoj rad prezentirali najznačajniji teatarski umjetnici i teatarske kuće sa prostora cijele bivše Jugoslavije. Zahvaljujući Festivalu MES Sarajevo je postalo jedan od najvažniji centara na teatarskoj mapi Jugoistočne Evrope.

Publika je iz godine u godinu imala priliku gledati i razvijati vlastiti teatarski ukus u kome je posebno mjesto pripadalo teatarskim inovacijama i eksperimentima koji su nerijetko bili razlogom dugogodišnjih prepričavanja. Osobno se sjećam kako nam je u školi profesor filozofije pokušavao često određene stvari približiti prisjećajući se nekih čudnih slika povezanih upravo sa ovim festivalom. Posebnost ovog sarajevskog festivala bila su i gostovanja nekih od tadašnjih najzanimljivijih svjetskih eksperimentalnih teatarskih predstava. Među gostima je bio i njujorški čuveni „The Living Theater“ koji je upravo tih godina svojim predstavama stjecao slavu, zahvaljujući kojoj će se naći u svim udžbenicima i knjigama koje se bave historijom teatarske umjetnosti.

Ogledalo kulture

Festival će u narednim godinama postati ogledalom cjelokupne kulturne slike Sarajeva, Bosne i Hercegovine i tadašnje Jugoslavije, a učešće na sarajevskom festivalu MESS bila je stvar prestiža  generacija i generacija teatarskih umjetnika. Od bosanskohercegovačkih reditelja najznačajnija pojava bit će Haris Pašović koji će u nekoliko navrata na Festivalu MESS postaviti predstave koje se smatraju uspostavljanjem najviših dostignuća i visokih standarda teatarske umjetnosti Bosne i Hercegovine.

I danas možete sresti ljude nešto starijih generacija koji će spomenuti predstave "Buđenje proljeća" ili "Dozivanje ptica" sa kojim se ispred beogradskog Jugoslovenskog dramskog pozorišta Haris Pašović predstavio svojim sugrađanima. Upravo Haris Pašović, autor velikog broja predstava koje se smatraju klasicima u historiji pozorišta iz ovog dijela Evrope, postat će direktorom Festivala MESS u najgorim danima historije grada.

Kada su sa okolnih brda počele da po opkoljenom Sarajevu padaju granate, a njegovi građani postali pokretne mete snajperista, Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije prekida svoj rad. Tadašnji direktor Festivala Miro Lasić procijenio je da umjetnost i kultura nisu vrijedne umiranja, pa se stoga, koristeći se tadašnjim žargonom, „ispalio iz grada“. Kancelarije Festivala ostale su prazne i zapuštene.

Iste godine, 31. decembra, preko piste sarajevskog aerodroma u opsjednuti grad utrčava Haris Pašović sa ruksakom na leđima natovarenim knjigama i jednom narandžom. Tačnije, osvjetljen transporterima, uhvaćen je, negdje na sredini piste, od strane pripadnika UNPROFOR-a. Morao im je sa tim knjigama izgledati više nego čudno, pa su ga u tom bunilu prebacili unutar grada ne obazirući se, ipak, na zahtjeve reditelja kako bi bilo lijepo da ga transportiraju do njegove kuće.

Uglavnom, ubrzo po dolasku u Sarajevo Haris Pašović je postavljen za direktora Festivala. Za razliku od njegovog prethodnika on je istinski vjerovao u moć umjetnosti i kulture, te je u narednim godinama Festival MESS pretvorio u jedno od najmoćnijih oružja opsjednutog grada u borbi za oslobođenje. Kako je ipak bilo nemoguće organizirati festival u opsjednutom gradu Haris preimenuje festival u Međunarodni teatarski i filmski festival MES Sarajevo te odmah započinje sa organiziranjem programa koji će ostati zabilježeni kao primjer onoga što se danas naziva kulturnim otporom agresiji i opsadi Sarajeva.

'Hirošima dan'

Okružen ekipom mladih ljudi, već 06.08.1993. MESS organizira svoj prvi program kojim je obilježen datum kada je bačena atomska bomba na Hirošimu. “Hirošima dan” bio je projekat izveden zajedno sa „Radio Zidom“. Cijeli dan sa talasa Radio Zida  čitana su pisma podrške opsjednutom gradu iz svih krajeva svijeta. Među autorima pisama našla su se i imena poput Carla Sagana ili Stephena Hawkinga. Dva dana poslije postavljena je Euripidova “Alkestis”, a onda dolazi Susan Sontag, koja je mimo svih pravila Becketove fondacije postavila kultnu i nezaboravnu predstavu “Čekajući Godota”. Slijedile su “Tvrđava”, “Ajax”, predstave Peter Schumana, Festival Sarajevske Filmske Alternativne scene, arhitektonski projekt “Dystopia”.

Nesumnjivo jedan od najznačajnijih kulturnih događaja te godine bio je Prvi sarajevski Filmski Festival “Poslije kraja svijeta”. Tih dana su bila strašna granatiranja ali svako jutro ispred prostorija Messa formirao se dugi red ljudi koji su dolazili u sedam ujutro kako bi došli do ulaznica za filmske projekcije.

U povodu početka Festivala Haris Pašović napisao je: "Ne tako davno, genocid nad Jevrejima je opustošio svijet. Sada je genocid nad Bošnjacima. Potpuno je nebitno kako se neko nacionalno osjeća ili je anacionalan. Ono što bode oči su činjenice. Dovoljne su samo dvije od mnogih koje bi se mogle pobrojati: 1. jedan grad je više od godinu i po dana pod opsadom i u njemu svakodnevno ginu ljudi i 2. desetine hiljada ljudi umiru zbog svog imena i prezimena. Sarajevo je grad u kojem je svijet XX stoljeća, svijet u kojem smo se rodili i odgojili, umro. Na drugim mjestima umiranje traje. Ovdje, mi živimo poslije kraja svijeta. Uprkos užasu, u Sarajevu se stvara jedna nova duhovnost, stanje stvari dosad nezabilježeno. Karakter te duhovnosti je neizreciv. Sve je sada drugo".

Na pitanje radoznalih novinara iz drugih velikih svjetskih gradova: ”Zašto u Sarajevu filmski Festival?”, najčešće odgovaram pitanjem “A zašto nas ubijaju?”.

Tijekom 1994. započeo je rad i na predstavi  “Svileni bubnjevi 1” koja se igrala po bolnicama, izbjegličkim centrima i ustanovama za hendikepiranu djecu. U opsjednuti grad ponovno je došao i Peter Schuman sa predstavom “Cirkus”, a Pašović režira “Svilene bubnjeve 2”. Arhitektonski projekt, odnosno radionicu “Obnova i otpor”, zajedno sa studentima Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, vodili su Lebbeus Woods, Ekkehart Rehfeld i Thom Mayne. U julu 1994. u kooprodukciji sa Fama International započeo je veliki ljetni festival “Beba univerzum”. Cilj projekta bio je promovirati nove umjetničke forme koje su trebale usmjeriti umjetničku misao u dolazećem stoljeću. Slijedeći istoimenu fizikalnu teoriju Stephena Hawkinga afirmirana je nada da iz ništavila postoji izlaz, a da  “kreativnost razvija ideju o slobodi, ohrabrujući duh tolerancije i multikulturalizma“. Sarajevo je upotrebljeno kao dokaz da je sloboda (oslobađanje) proces u kom je umjetnička ideja presudna na svakom nivou razvoja počevši od elementarnog opstanka.

Ignoriranje kiše

Na jednom od predavanja održanom u avliji Biblioteke Hamdije Kreševljakovića, netko je zbog kiše koja je počela padati predložio da se  predavanje premjesti u zatvoreni prostor. Predavač je odbio prijedlog sa riječima: “Ako nam ne smetaju granate, zašto bi nam smetala kiša”.  U dva dana, 20.08. i 21.08. prvo je publiciran prijevod knjige “U zemlji posljednjih stvari”, jednog od najznačajnijih američkih suvremenih pisca Paula Austera, a sutradan je u prelijepoj avliji Svrzine kuće postavljena istoimena predstava u režiji Harisa Pašovića. U izvedbi ove predstave igrala je i Vanessa Redgrave. Godina je završena uspješnom turnejom predstava “Svileni Bubnjevi 2” i “U zemlji posljednjih stvari” po velikim evropskim gradovima a turneju je organizirao Peter Brook i njegov pariški teatar Bouffes Du Nord.

Potpisivanje Daytonskog sporazuma i deblokada Sarajeva bilo je razlogom da Festival MESS pokrene kulturološki projekat “Modul memorije” koji i danas postoji, a započeo je publiciranjem prijevoda knjige i emitiranjem filma „Shoah“ Claudea Lanzmanna te velikom konferencijom pod nazivom “Živjeti sa sviješću o genocidu”. Konferencija se u cijelosti bavila izučavanjem umjetničkih iskustava u kontekstu ljudskih stradanja u periodu Holokausta i genocida u Bosni i Hercegovini.

Neposredno poslije opsade, 1997. godine,  na čelo Festivala, umjesto Harisa Pašovića, dolazi Dino Mustafić. On je, uz Danisa Tanovića, Jasmilu Žbanić, Aidu Begić, Srđana Vuletića, Pjera Žalicu, Almira Imširevića i druge,  jedan od predstavnika naše najuspješnije generacije umjetnika, a čije je profesionalno odrastanje vezano za opsadu i ideju borbe za slobodu u kojoj kultura i umjetnost imaju ključno mjesto. Iza sebe je imao već nekoliko zapaženih predstava od kojih bih izdvojio njegovo diplomsku predstavu  „Zid“ po tekstu J.P. Sartrea, režiranu 1993. godine. Osim po vanrednom talentu reditelja, upamćena i po tome što se vjerovatno radi o jedinoj predstavi kojoj je na plakatu pisalo da joj je generalni sponzor Pogrebno poduzeće s obzirom da  im je „Pokop“ donirao drvenu građu od mrtvačkih sanduka koja je upotrijebljena za izradu scenografiju.

Stara slava

Dolaskom na čelo Festivala MESS njegov prvi projekat bilo je organiziranje Prvog poslijeratnog teatarskog festivala MESS ‘97. Ideja je bila da se Sarajevu vrati stara teatarska  slava i sjaj, da Sarajevo ponovno postane teatarski centar gdje će se prikazivati najuspješnije internacionalne, regionalne i bosanskohercegovačke predstave. U tom trenutku, takva ideja zvučala je utopijski i suludo. Ukratko, bila je to, po svim pokazateljima realnog stanja, neka nemoguća misija. Neki su ga zbog toga smatrali iracionalnim zanesenjakom. Zapravo, vrlo malo ljudi vjerovalo  je da će taj tadašnji dvadesetšestogodišnjak, okružen još mlađim ljudima od sebe, uspjeti realizirati tako ambiciozan projekat. Oni koji su ga poznavali, iako tada još nije imao iskustvo i status jednog od najznačajnijih teatarskih reditelja u cijeloj regiji, nisu sumnjali u njega.

Već u oktobru na Festivalu MESS pojavile su se trupe iz 16 zemalja i sa tri kontinenta. Nakon prolaska kroz još uvijek razrušenu zemlju u Sarajevo su počeli ulaziti kamioni sa natpisima čuvenih svjetskih teatarskih kompanija. Na još uvijek devastirani sarajevski aerodrom sletilo je više od 500 gostiju među kojima i brojne teatarske zvijezde koje bi se potom  kroz razrušeno aerodromsko naselje upućivali ka centru grada. Među gostima su bili teatri poput čuvenog Strehlerovog Piccolo teatra iz Milana, ali i stari znanci kao što su „Living Theatre“ ili Peter Schuman i njegov „ Bread and Puppet Theatre“. 

Sam Mustafić u jednom razgovoru kaže kako je sve  krenulo „iz mladalačkog entuzijazma, strasti i želje da Sarajevo nakon razaranja i izolacije otvorimo prema svijetu, da ponovo oživimo njegov kozmopolitski duh i izliječimo naše rane stvorene u toj srednjovjekovnoj opsadi na kraju 20. stoljeća.” Još važnije Festival je od samog početka izašao iz okvira sarajevocentričnosti te konstantno, već godinama, svoje programe nastoji disperzirati širom Bosne i Hercegovine, odbacujući elitizam i prepoznajući kulturu, umjetnost i teatar kao osnovnu potrebu svakog čovjeka.

Ono što je još jedna važna osobina MESS-a je njegova beskompromisnost kada je u pitanju ideja o društvu u kome su sloboda, internacionalizam, profesionalizam i slavljenje različitosti glavni stubovi. MESS je programski uvijek ulazio u dijalog bez straha da postavi teška pitanja ne samo nama već i cijelom svijetu. MESS je, poput direktora Mustafića, uvijek bio otvoren ali kritičan prema društvenim devijacijama, spreman da bez taktiziranja odašilje žestoke poruke među kojima je i zahtjev za ostavkom premijera i ministra kulture na otvorenju jednog od Festivala, optužujući ih za „promotore nazadne nacionalnofolklorne kulture“.

Lista učesnika

Lista dosadašnjih učesnika na Festivalu MESS zapravo je najbolje svjedočanstvo o uspjehu jedne od najznačajnijih kulturnih institucija u našoj zemlji ali i mnogo šire.

Uvid u kataloge festivala djeluje kao pogled na historiju svjetskog teatra, pa stoga dopustite mi da nabrojim samo neka od imena bez kojih neće postojati priča o teatru sa kraja 20. i početka 21. stoljeća: Peter Brook, Giorgio Strehler, Robert Wilson, Peter Schumann, Eugenio Barba, Josef Nagy, Roberto Ciulli, Anne Teresa de Keersmaeker, Eimuntas Nekrošius, Oscaras Koršunovas, Alvis Hermanis, Olivier Py, Mark Tompkins, Wlodzimierz Staniewski, Simon McBurney, Arpad Schilling, Christoph Marthaler, Frank Castorf, Michael Thalheimer, Thomas Ostermeier, Ariel Garcia Valdes, Andriy Zholdak, Rimas Tuminas, Jürgen Gosch, Emma Dante, Pippo DelBono, Rodrigo Garcia, Grzegorz Bral, Silviu Purcharete, Alain Platel, Emio Greco, Vilim Docolomansky, Jiri Mencl, Heiner Goebbels, Stefan Kaegi, Romeo Castellucci, Wim Vandekeybus... O jakim ljudskim vezama koje uspostavlja Festival sa svojim gostima možda najslikovitije svjedoči ovogodišnji primjer kada je MESS 2014 zatvoren sa svjetskom premijerom predstave trupe „Needcompany“, u režiji velikog umjetnika Jan Lawersa, pod naslovom: “SAMO ZA SARAJEVO - Vrijeme između dvije greške“. U spomenutoj predstavi se upravo umjetnost definira kao ono što se u prostoru između dvije greške događa, a sama predstava opisuje se kao „jedan praznik beskrajno posvećen budućnosti.“

Po riječima Jana Lauwersa: “Poslije rata i kanibalizma, umjetnost je najhisteričniji način civilizacijskog izražaja“, pri tome nas podsjećajući: „Ljepota je davna čežnja naših predaka, ružnoća je simptom siromašnih misli.“

Bilo je to idealan završetak ovogodišnjeg festivala MESS 2014 koji je tematizirao  „Budućnost prošlosti“, podsjećajući nas koliko je sjećanje važna komponenta nas samih, koliko je to dio našeg bića, i koliko su naša iskustva i sjećanja na Balkanu posebna i značajna da budu podijeljena kao jedno generacijsko iskustvo otvarajući time perspektivu budućnosti u kojoj se nadamo da se mržnja i ratovi neće ponavljati kao svojevrsni refren u historiji.

U ovoj preko 50 godina dugoj misiji Festival MESS i njegovi i uposlenici su, unatoč svemu, uključujući i ratove, u nemogućim uvjetima uspjeli da od Sarajeva, Bosne i Hercegovine, Balkana, Evrope učine mjestom konstantnog kulturnog utočišta. Ta stalna borba za kreiranje boljeg i pravednijeg svijeta jeste sam smisao potrage i svega čime se umjetnici trebaju baviti do trenutka dok svi ne shvatimo da taj idealni svijet zaista postoji, da je to prostor najsvetije domovine koji se, prilikom naših duhovnih i moralnih posrnuća sakrije od nas samih u samim nama.

Izvor: Al Jazeera


Mudro selo: PLUG I MAČ




Mudro selo: o ljudskoj prirodi

Povijest se ne ponavlja, ali je zato ljudska priroda konstantna.

Jason Epstein


Bosansko selo: Oko 200 građana BiH učestvovalo u obnovi i očuvanju zajedničke kulturne baštine

10. oktobar 2014.

Oko 200 sportista, novinara, studenata, predstavnika političkih partija i vjerskih zajednica, kao i kulturnih, zdravstvenih i pedagoških radnika, te aktivista i građana i građanki drugih zanimanja, iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine sudjelovalo je u predavanjima, obnovi i druženju u Isa-begovom hamamu u Sarajevu, i na simboličan način doprinjelo obnovi ovog objekta od kulturnog značaja.

Ove aktivnosti u Isa-begovom hamamu organizirala je Fondacija Kulturno naslijeđe bez granica (Foundation Cultural Heritage without Borders – CHwB) u suradnji sa Bošnjačkim institutom – Fondacijom Adil Zulfikarpašić, US alumni asocijacijom u BiH i Vakufskom direkcijom u okviru projekta ”Učini svojim!“. Projekat ”Učini svojim!“ finansira Europska unija kroz program „Sarajevo 2014“, koji se realizuje povodom obilježavanja stote godišnjice početka Prvog svjetskog rata i s ciljem da se iz Sarajeva širom svijeta pošalje poruka mira, pomirenja i solidarnosti.

  Ucesnici radionice

Projektom ”Učini svojim!“ se želi podići svijesti među građanima i građankama da je kulturno naslijeđe BiH zajedničko blago, povećati osjećaj ripadnosti i povezanosti sa kulturnom baštinom i stvoriti prostor za otvoren dijalog o naslijeđu, kulturi i identitetu u današnjoj BiH.

Kroz predavanja stručnjaka sa dugogodišnjim, domaćim i međunarodnim iskustvom u oblasti kulturnog naslijeđa, te praktičnim radom (kao što je malterisanje, zidanje, čišćenje osjetljivih fragmenata fasade i fugiranje) na Isa-begovom hamamu učesnici i učesnice radionica su imali priliku saznati o osnovnim principima zaštite kulturne baštine, njenim vrijednostima i važnosti upotrebe zaboravljenih tradicionalnih alata i tradicionalnih materijala koji se koriste u obnovi materijalnog i nematerijalnog kulturnog naslijeđa.

U podizanju svijesti o značaju zajedničkog kulturnog naslijeđa svoj doprinos su dali i CHwB-ovi „Ambasadori kulturnog naslijeđa“ – osobe iz javnog života koje su se svojim radom iskazali kao promotori BiH i njene kulturne baštine. Na posljednoj radionici održanoj 09. oktobra/listopada, historičar i direktor Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) Nihad Kreševljaković proglašen je novim ambasadorom kulturnog naslijeđa. Ova simbolična titula do sada je dodijeljena umjetniku Damiru Imamoviću, prvaku BiH u downhillu Hasanu Gušiću, istaknutim restauratorima djela umjetnosti Nihadu Čengiću i Ćazimu Hadžimejliću, umjetnici Almi Telibečirević i književniku Faruku Šehiću.

“Za mene je ovo velika čast s obzirom da sam odrastao u familiji gdje je uvijek bila prisutna visoka svijest o kulturno-historijskom nasljeđu. Veliki doprinos zaštiti našeg nasljeđa dali su i moj dedo Hamdija Kreševljaković kao i otac Muhamed koji je godinama radio u Zavodu za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa BiH. Svijest o našem nasljeđu i znanje o vrijednosti našeg nasljeđa najvećim je razlogom moje vezanosti i ljubavi prema našoj zemlji”, rekao je Nihad Kreševljaković, ambasador kulturnog naslijeđa.

„Ambasadori kulturnog naslijeđa“ i učesnici dosadašnjih radionica potpisali su „Deklaraciju o zaštiti kulturnog naslijeđa“ i time postali prijatelji kulturnog naslijeđa u BiH. Svi potpisnici i potpisnice deklaracije će moći nastaviti svoj angažman u polju zaštite i promocije kulturne baštine. U okviru projekta „Učini svojim!“ CHwB u narednom periodu planira organizirati edukativne i praktične van-nastavne aktivnosti za srednjoškolce, studente i mlade profesionalce iz različitih dijelova BiH.

Fondacija CHwB je švedska nevladina organizacija osnovana 1995. godine kao reakcija na obimno uništenje kulturnog naslijeđa tokom sukoba na području Bosne i Hercegovine. Fondacija danas ima kancelarije u Švedskoj, BiH, Kosovu, Albaniji, i provodi različite projekte usmjerene na očuvanje, zaštitu i promociju kulturnog naslijeđa širom svijeta.


Filmsko selo: OTOK LJUBAVI OD 16.10. u BIH KINIMA

Novi film Jasmile Žbanić “Otok ljubavi”, bit će prikazan u bosanskohercegovačkim kinima:

Cinema ciy i Meeting Point Sarajevo

CineStar Mostar

CineStar Bihać

Multiplex Ekran Zenica

Kino Busovača


Around 200 citizens of Bosnia and Herzegovina contributed in restoration and protection of common cultural heritage

During the last four months, from July to October 2014, around 200 athletes, journalists, students, representatives of political parties and religious communities, as well as cultural, and health workers, high school professors, activists and citizens of other professions from different parts of Bosnia and Herzegovina participated in lectures, restoration and team work at the Isa-bey’s Hammam in Sarajevo. All of the participants gave their symbolically contribution to the restoration of this important monument.

Workshops at the Hammam were organized by the Foundation Cultural Heritage without Borders (CHwB) in cooperation with the Bosniak Institute – Foundation Adil Zulfikarpasic, the U.S. Alumni Association in Bosnia and Herzegovina and the Vakuf Authority, and as a part of the „Make It Yours!“ project. „Make It Yours!“ project is funded by the European Union under the ‘Sarajevo 2014’ framework programme, which incorporates a series of projects implemented in and around the centenary of the outbreak of the First World War, and with an aim of Sarajevo sending messages of peace, reconciliation and solidarity to the world.

The “Make It Your!” project aims to raise awareness of the citizens of Bosnia and Herzegovina on the importance of cultural heritage as our joint treasure, to increase a sense of belonging and connection with the cultural heritage of BiH citizen, and to create the space for an open dialogue on heritage, culture and identity in today’s BiH. The lectures of relevant Bosnian and international experts, with a long-term experience in the cultural heritage, and participants’ practical work (such as plastering, cleaning facade fragments, pointing and constructing parts of this building) at the Isa-bey Hamam the participants have learned about the basic principles of the cultural heritage protection, its values and the importance of utilising forgotten traditional tools and traditional materials that are used in the restoration of the tangible and intangible cultural heritage.

CHwB’s “Ambassadors of Cultural Heritage” contributed to raising awareness on the importance of the common cultural heritage. The Ambassadors are distinguished public figures who, through their professional engagements, have proven track record of great spokespersons of Bosnia and Herzegovina and its cultural heritage. Nihad Kreševljaković, a historian and the Director of Sarajevo War Theatre (SARTR), was named as the new “Ambassador of Cultural Heritage” at the latest workshop, held on 9th of October. This symbolic title had previously been awarded to the musician Damir Imamović, downhill champion Hasan Gušić, eminent restaurateurs of the works of art Nihad Čengić and Ćazim Hadžimejlić, artist Alma Telibečirević and writer Faruk Šehić.

“This is a great honour for me as I grew up in a family where awareness of cultural and historical heritage was always present. A great contribution to protection of cultural heritage was given by members of my family, my grandfather Hamdija Kreševljaković and my father Muhamed, who worked at the Institute for Protection of Cultural, Historic and Natural Heritage of Bosnia and Herzegovina. Awareness of our heritage, and knowledge of the value of our heritage are reasons for my attachment to and love of our country”, said Nihad Kreševljaković, “Ambassador of Cultural Heritage”.

Ambassadors of Cultural Heritage and participants of the workshops signed “The Declaration on Protection of Cultural Heritage” and became friends of cultural heritage in Bosnia and Herzegovina. The Declaration sets foundations for a platform which will enable all signatories to continue their engagement in protecting cultural heritage. In the upcoming period, and within the “Make It Yours!” project, CHwB plans to organize extracurricular educational and practical activities specially designed for high school pupils, students, along with young professionals from different parts of Bosnia and Herzegovina.

Stariji postovi

<< 10/2014 >>


Bloggerski svijet:


Kino ne radi zbog nedostatka grijanja

BROJAČ POSJETA,nejasno je kako radi, i pokazuje više posjeta nego drugi brojači

Powered by

Samo ovaj blog