Zbog promjene trendova, nemogućnosti daljnjeg finansiranja i dominacije globalnih blog servisa i društvenih mreža Blogger.ba će nažalost prestati s radom 1. marta 2015. godine. Ipak, svi korisnici koji su pisali blog na Blogger.ba imat će mogućnost da downloaduju sve svoje blogove i postove, koje ukoliko žele kasnije mogu importovati u neki drugi blog servis ili jednostavno čuvati za vlastitu uspomenu.

Blogger.ba prvi je bosanskohecegovački blog servis, koji je pokrenut u novembru 2004. godine. Svojevremeno je bio jedan od najposjećenijih bosanskohercegovačkih web sajtova.

Do sada je na Bloggeru 336.902 blogera otvorilo 310.502 blogova. Svi blogeri su upisali 3.782.736 postova i 10.503.485 komentara.

Nihad Kreševljaković: 'Previše je onih omađijanih materijalizmom'

Da li ovu godinu ocjenjuješ uspješnom za SARTR - da li se realizacija svih programa uspjela uklopiti u finansijsku konstrukciju?

Ono što mi radimo još od 2012. daleko premašuje okvire naših finasijskih mogućnosti. Naše aktivnosti bazirane su na jednom drugačijem konceptu koji je prilagođen realnoj finansijskoj situaciji. Maksimalno koristimo vlastite kapacitete od tehničkih do umjetničkih, maksimalno se angažiramo u smislu ostvarivanja suradnje i koprodukcijskih projekata sa drugim teatarskim kućama i djelatnicima. Jednostavno nastojimo održati dignitet ne samo našeg teatra, već teatarske umjetnosti i naše kulturne realnosti uopće. Želimo pokazati da je veliki dio posla baziran na posvećenosti, radu i kreativnosti a u čemu kao Sarajevski ratni teatar imamo vrlo važno iskustvo s obzirom na okolnosti u kojima smo i nastali. Jasno nam je da živimo u teškim vremenima i mislim da je vrlo pogrešno svu težinu pripisivati nedostatku novca.  Nedostatak novca je možda i najmanji problem u ovoj priči. Moglo bi se reći da je to samo posljedica jednog mnogo ozbiljnijeg problema, suštinskog problema, a taj je da u ovom društvu, pogotovo na odgovornim pozicijama ima sve više i više onih ljudi koji zbilja nisu svijesni šta znače kultura i umjetnost za državu, tj. za čovjeka. Previše je danas onih koji su omađijani materijalizmom i koji taj materijalizam ne doživljavaju kao bazu za duhovnu nadgradnju, već kao svrhu samu po sebi. Stoga, najvećim uspjehom smatramo to da nam loša politika nije ubila optimizam, nadu i vjeru, te da smo i od kolega i od publike prepoznati kao javna ustanova u pravom smislu te riječi.

Pa kako uspjevate ako  sredstva od Ministarstva kulture nisu dovoljna ni za puno skromnije aktivnosti?

Moram reći da je naša suradnja sa Ministarstvima kulture, kao i kantonalnom komisijom za kulturu bila vrlo korektna i sigurno da njihova pozicija nije značajno bolja u kontekstu one priče o odnosu politike prema kulturi. Očigledno smo država u kojoj nema ni kulturne politike, a ni političke kulture. Već godinama kultura je uvijek prva na meti kada treba reducirati budžete. Ipak za naše programe u 2014., ako izuzmemo finasiranje tzv. hladnog pogona i infrastrukture,  najzaslužnije su sami umjetnice/ice, te organizacije poput odjela za odnose s javnošću Američke ambasade u BiH, Britanski savjet, Fondacije Heinrich Boel, Goethe Institut, kao i ovogodišnji generalni sponzor BH Telekom. Ne spomenuti ih bilo bi ne-fer i prema našoj publici.  

- možeš li molim te izdvojiti najvažnije projekte realizirane u ovoj godini?

Izuzimajući koncerte, izložbe, radionice, gostovanja, predavanja i filmske projekcije, uspjeli smo realizirati četiri teatarska projekta za djecu uključujući i predstavu nastalu u sklopu naše radionice "Fakat drama", a realiziranu uz podršku Britanskog savjeta u BiH. Kao koproducenti smo sa „Aparat teatrom“ učestvovali u realizaciji prve predstave za bebe, kao i u predstavi u kojoj su uzela učešće i djeca sa poteškoćama u razvoju. Kao dio obilježavanja stogodišnjice od početka I Svj. rata realizirali smo predstavu „Vesela večer u Sarajevu“, te učestvovali u dva izuzetna koprodukcijska projekta "Bolero" u koprodukciji sa „Nothingham Playhouse“ i Britanskim savjetom, te u predstavi „Bojno polje sjećanja“ njemačkog reditelja Hans-Werner Kroesingera, sa HAU Berlin. Učestvovali smo i u koprodukciji tri sarajevksa teatra gdje smo sa Narodnim pozorištem u Sarajevu i Kamernim teatrom 55 realizirali predstavu „Skupština“, rediteljice Selme Spahić. Selma Spahić je bila rediteljica i predstave "Koncert sa orahom, čekićem i bašlijom" realizirana sa udruženjem "Kontakt". Sa MESS-om smo radili kao kooproducenti na predstavi "Još jedno pismo preko Crvenog krsta", te kao partneri na projektu "Stoljeće jedne porodice".  U sklopu "Teatarskog opservatorija", programa za mlade postavljeni su hip hop mjuzikl "Promjena", u režiji Admira Crvčanina i predstava MAMA22 po tekstu mlade Džejne Avdić s kojom smo nakon što smo realizirali predstavu "Prst", Sabrine Begović praktično priveli godinu kraju.

Prošlogodišnja predstava „Tajna džema od malina“ bila je apsolutni pobjednik na Festivalu Bh drame u Zenici a čak 4 naslova u kojim smo učestvovali našla su se u programu MESS-a.

Uz sve to, iako zvuči pomalo bizarno, uspjeli smo rješiti probleme s električnim instalacijama u prostoru te zamjeniti plinski bojler, a što u ovakvim uvjetima rada također menadžerski izazov!     

- Kakvi su planovi ovog teatra za iduću godinu?

 

Već je nakon dugih priprema započeo rad na predstavi „Životinjska farma“ koju po prvi put u našem teatru režira reditelj Dino Mustafić. Radi se o velikom projektu s kojim ćemo praktično otvoriti narednu godinu s obzirom da je premijera planirana za kraj januara. Planiramo da naredne godine na našoj sceni vidimo i reditelja Borisa Liješevića, da nastavimo s programom „Teatarski opservatorij“ te da obilježimo 20-tu godišnjicu Srebrenice. Generalno, naši planovi uvijek zavise od puno drugih faktora tako da je u ovakvim uvjetima teško najaviti sve što će se zapravo događati. Jedno znamo, a to je da želimo ostati vjerni jednoj rečenici koja piše u obrazloženju o osnivanju Sarajevskog ratnog teatra, 1992 godine, a ona glasi da smo osnovani zbog posebnog značaja za odbranu grada Sarajeva. Vjerujemo da je ta borba danas, podjednako važna kao i prije dvadeset i nešto godina.

Sarajevski ratni teatar / 31. Januar u 20.00 / G. Orwell: "Životinjska farma"/ Reditelj: Dino Mustafić / Igraju: Ejla Bavčić Tarakčija, Snežana Bogičević, Sonja Goronja, Mirela Lambić, Ana Mia Milić, Maja Salkić, Amila Terzimehić, Benjamin Bajramović, Ermin Bravo, Adnan Goro, Adi Hrustemović, Sead Pandur, Enes Salković, Igor Skvarica

U susret Orwellovoj “Životinjskoj farmi”: NEMOJMO SE PLAŠITI DRUGIH. PLAŠIMO SE SAMIH SEBE!

Piše: Nihad Kreševljaković

Nakon Orwelove “1984-e” (februar 2012.) na sceni Sarajevskog teatra postavljamo predstavu “Životinjska farma”. Po prvi put u našem teatru režira jedan od naših najvećih teatarskih reditelja - Dino Mustafić. Glumačku ekipu čini 14 izvrsnih ljudi, a umjetnički tim okuplja još veću ekipu sastavljenu ne samo od Bosanaca već i naših prijatelja iz Hrvatske i Srbije. Okupio nas je jedan od najznačajnijih pisaca prošlog stoljeća i čovjek koji nas je zadužio ovim remek-djelom književnosti, ali i potrebom da razmišljamo, i borimo se za dostojanstvo čovjeka, pravdu i istinu, bez straha. Orwell nam je blizak. Bio je bio hrabar. Nije se plašio. Bio je borac, branitelj. Kao dobrovoljac, pridružio se Republikancima u borbi protiv pošasti fašizma. Orwell je ratni vojni invalid. Ranjen je u vrat. Pogodio ga je fašistički snajperista. Upravo godine, provedene u Španiji Orwella su nadahnule, ne samo da napiše predivne portrete Španije iz perioda građanskog rata poput „Homage Kataloniji“ (1938.) ili „Sjećanje na Španjolski građanski rat“ (1942), već i „Životinjsku farmu“ (1945.).

"Španjolski rat i ostali događaji 1936.-37. su sve promijenili i poslije toga sam znao gdje sam. Svaka ozbiljna rečenica koju sam napisao od 1936. izravno je ili neizravno napadala totalitarizam i branila demokratski socijalizam, barem ja to tako shvaćam.." – Iz eseja "Why I Write" ("Zašto pišem")

Životinjska farma nastala je kao reakcija na  zastranjenje jedne historijske revolucije. U predgovoru ukrajinskog izdanja „Životinjske farme“ (1947. godine) objasnio je kako su mu detalji priče pali na pamet kada je na selu, gdje je tada živio,ugledao malenog dječaka, starog možda 10 godina, koji je gonio ogromnog, upregnutog konja po uskom puteljku i bičevao ga svaki put kada bi se konj pokušao okrenuti. Sinulo mu je tada kako mi,ljudi, ne bismo imali nikakvu moć nad njima kada bi samo one, životinje, bile svjesne svoje snage.   Radnju romana smjestio je u životinjski svijet ukazujući na tu vječnu ljudsku slabost, i nemoć da se odoli pred izazovom onoga što nam nudi moć nad drugim! Opisujući sunovrat koji počinje korak po korak, od samoljublja, sitnih povlastica, pohlepe, pripisivanja sebi tuđih zasluga, osobnih interesa, laži, izdaje, korupcije... pa do totalitarizma. Od utopije do distopije! U tom smislu ovo djelo govori istovremeno i o civilizaciji kojoj pripadamo ali i nepravdama i nejdnakosti u našem mikro-svijetu, definiranom državnim, entitetskim, kantonalnim, općinskim i granicama mjesnih zajednica. Moglo bi se reći da je šteta za nas, kao ljudski rod, da Orwell nije završio u policama biblioteka iznad kojih stoji natpis: znanstvena fantastika. Nažalost, ono o čemu je on pisao predetaljno opisuje naše vrijeme. Vrlo je jednostavno prepoznati odraze ovog djela u našem vremenu u kome se i pojam demokracije i ideja slobode zloupotrebljava sa ciljem manipuliranja, uzurpiranja i nasilja nad čovjekom i njegovim idealima, dok pred svakim sistemom stoji opasnost degeneriranja u neku specifičnu, ali totalitarnu formu. Sve je danas prisutno: klasični totalitarni sistemi, plutokratija, patokratija, tržišni neoliberalni fundamentalizam, terorizam, pervertirana demokracija koja se protiv terorizma bori terorom, a za „slobodu“ ukidanjem sloboda. Strah postaje moćno oružje u kome zarad sigurnosti ljudi dobrovoljno predaju svoje slobode u zamjenu sa apsolutni nadzor nad svakim našim korakom. G. Orwell je jasno govorio o strankama, bez interesa za pravdu i boljitak drugih, te koje samo traže načine da se održe na vlasti, težeći moći. Ideja o jednakosti nikad nije bila s većim ubjeđenjem izgovarana iako nam je svima jasno kako su neke „životinje“ znatno jednakije od drugih. Manipulatori, potpomoguti medijskom artiljerijom s lahkoćom zamagljuju oduvijek sasvim jednostavno shvatljivu granicu između pravde i krivde. Naš veliki neprijatelj – LAŽ – nikad nije bio jači. Politički jezik je dizajniran s namjerom da laži zvuče kao istina te da se opravdaju ubojstva. Što društvo više upada u laž, to ljudi više mrze one koji govore istinu. Podjeljeni smo na „MI“ i „ONI“ kao neko navijačko društvo bez sposobnosti za komunikaciju i objektivno rasuđivanje ili spremnosti na kritiku samih sebe. Baš kao što je Orwell rekao: „Svi vjeruju u neprijateljska zvjerstva, no ne vjeruju kako njihova vlastita strana čini ista takva zvjerstva, čak što više neće vjerovati niti dokazima o takvim činima, niti će željeti provjeriti dokaze, oni će se a priori odbaciti kao apsurdni i zlobni.“ Dugo bi mogao nabrajati ono na što nas je Orwell upozoravao, ali njegove poruke su više ukazivanje na istinu i potrebu da se borimo, nego li neki puki pesimizam. „U vremenima univerzalnih laži, izražavanje istine je revolucionarni potez“, napisao je G. Orwell. Naši problemi neće nestati sami od sebe a pokušaj da od njih pobjegnemo je svojevrsna antievolucija gdje se od ljudi, postepeno, pretvaramo u preplašene životinje sklone dresuri. Dok još nismo zaboravili ko smo i šta smo, imajmo na umu da je danas najteže biti normalan, a da je naš najveći izazov, ne neki zamišljeni neprijatelj, već upravo mi, sami sebi. Borba protiv samih sebe, mjenjanje samih sebe, jedino može promjeniti sliku društva u kome živimo. Vjerujemo da umjetnost treba biti društveno angažirana, a da sama potreba čovjeka za umjetnošću, kao i  potreba za pravdom i istinom, u biti su potreba da se ostane čovjekom. Umjetnost nas drma i nastoji probuditi iz naše noćne more i uvijek, i kada ne izgleda tako, nudi nam nadu i optimizam.

Baš kao što je u eseju „Sjećanje na Španjolski građanski rat“ iz 1942. godine G. Orwell napisao:

“Hoće li običan čovjek biti gurnut natrag u blato, ili neće? Ja vjerujem, možda s nedovoljno razloga, da će običan čovjek dobiti svoju bitku prije ili kasnije, ali želim da to bude prije a ne kasnije – negdje u slijedećih sto godina, recimo, ali ne u narednih deset tisuća godina.“

 

 

hared Balkanist's photo.

Kulturkalender - Veranstaltungsübersicht

Susan Sontag Revisited

Dienstag 20.01.2015 bis 05.02.2015 - Kunst & Kultur

Transmediale und transatlantische Vermittlungen

Wer war Susan Sontag? Die Veranstaltungsreihe SUSAN SONTAG REVISITED sucht in Lesungen, Performances, Vorträgen und eigens für die Tagung erstellten Film-Essays nach Antworten auf diese Frage. Rund zehn Jahre nach Susan Sontags Tod soll der großen Universal-Intellektuellen einerseits gedacht und andererseits die Aktualität und Relevanz ihrer Reflexionen für die Gegenwart aufgezeigt werden.

Filmreihe: 20.01. - 05.02.2015 Kino Arsenal Berlin

Symposium: 29.01. + 30.01.2015 ICI Institute for Cultural Inquiry Berlin

Wer war Susan Sontag? Essayistin und Schriftstellerin, Theater- und Filmregisseurin sowie Celebrity der Pop-Kultur. Susan Sontag verband leichthändig Geist, Glamour und Dissidenz. Ihre Essays zu Fotografie und Kriegsberichterstattung, Krebs und AIDS sind legendär. Der Platz vor dem Staatstheater in Sarajevo ist nach ihr benannt, und sie galt als Amerikas öffentliches Gewissen. Dass sie nicht nur in Filmen von Woody Allen und Andy Warhol auftrat, sondern auch selbst ein halbes Dutzend Filme drehte ist weithin unbekannt.

Das Kino Arsenal, von dem Sontag einmal sagte, dass es ihr „auf dem ganzen Planeten das liebste“ sei, führt ab 20.01.2015 alle Filme Susan Sontags vor, die in ihrer Gesamtheit noch nie in Berlin zu sehen waren. Neben ihren eigenen Arbeiten werden weitere Werke gezeigt, die in engem Bezug zu ihrem Universum stehen.

Anlässlich dieser Filmreihe erscheint eine Publikation über Susan Sontags lebenslange theoretische und praktische Verwicklung mit Film und Kino im Verlag Synema (Wien), herausgegeben von Ralph Eue mit Beiträgen von (u.a.) Susan Sontag, E. Ann Kaplan, Jonathan Rosenbaum, Dudley Andrew und Colin Burnett.

Susan Sontag stand für umfassende Interdisziplinarität. Dieses Denken zwischen den Stühlen und über den Tellerrand hinaus ist Thema des Symposiums am 29. und 30.01.2015 im ICI Kulturlabor Berlin. Als Referenten haben bereits zugesagt: u.a. Hanna Schygulla, Anne Ratte-Polle, Nihad Kresevljakovic, Carolin Emcke und Laurence Rickels.

Das detaillierte Veranstaltungsprogramm finden Sie demnächst auf den Websites des Kino Arsenal (www.arsenal-berlin.de) und des ICI ( www.ici-berlin.org) oder auf Facebook (www.facebook.com/susansontagrevisited).

DATEN 20.01. - 05.02.2015 Filmreihe (Kino Arsenal Berlin) 29.01. + 30.01.2015 Symposium (ICI Berlin)

Details (externer Link)

Veranstalter

Kino Arsenal Berlin und das ICI Kulturlabor Berlin.

Anmeldung

Es ist keine Anmeldung notwendig.

Zurück zur Veranstaltungsübersicht

Uči, sine, da ne bi mor'o kopat'!

Gorka istina je da velika većina ljudi koji po internetu urlaju 'Dajte nam fabrike da radimo!' nije sposobna raditi u fabrikama.

Piše: Dario Kristić

Hand drain

''Uči sine, da ne bi mor'o kopat'!'' Ta nas je rečenica, između ostalih, ukopala.

Tu stravičnu mogućnost, da ti dijete radi fizički posao, moralo se preduprijediti od malena, pa su brižni srednjestaležni roditelji kupovali knjige, stimulativne igračke, lego kockice i računare... sve ne bi li svoje neobično nadareno (i pedagogica je rekla da je on bar tri godine ispred ostale djece) potomstvo pripremila za akademsku naobrazbu, a spasili iz ralja te zvijeri što odbija bubrege, krivi leđa, sakati ruke i noge a zatupljuje um - fizičkog rada.

Odličan - pet

Znalo se tako već negdje od drugog osnovne ko je materijal za zanat, a ko će u gimnaziju. U gimnaziju će ovi što se ističu i odličan - pet. Na zanat, jel', ovi što su već oko sabiranja i oduzimanja zapinjali, a do osmog će dogurati jer je osnovna škola obavezna. Tu onda uguraju i ove iz problematičnih porodica, pa i one što su možda bili i za specijalnu, sve kec, dvica, radna kecelja, vuneni džemper,  kad se pobiju, frca đubre sa gumenih čizama. Otprilike se na to gleda da ako si završio na zanatu da si propao u životu.

Posljedica je toga da su za realno vrlo zahtjevne poslove [ko god kaže da zanat nije zahtjevan (i umni) rad, ja sam spreman sad izaći go do pasa da se njim pobijem] birana konstantno djeca koja ili zbog sticaja okolnosti nisu bila u stanju razviti svoje sposobnosti, ili su, hajmo bit' realni, ograničenih sposobnosti. Ono nešto sitno što je i htjelo učiti utopi se u ispodprosječnost, koju i sam sustav generira svojom indolentnosti.

Gledam neki dan radnika, stanovitog gospodina, koji se predstavio kao stolar, iako je vjerojatnije da je htio reći da je tesar, na gradilištu, nije ni mlad pa da kažeš da se tek uči, kako reže dasku colaricu. Znate ono kad mi ljudi nestručni pilanju uzmemo nešto da režemo pa se zub pile zaglavi, pa trzaš tamo-vamo i onda

neće, i neće
i trzaš
i neće
i otkineš rub daske
i opet neće
i tek negdje, huh, od četvrtog, petog pokušaja, počneš pilati.
I onda odrežeš ukrivo.
E, to.

Upalim tad bateriju na telefonu i počnem hodati okolo. Kad su me pitali šta radim, rekao sam im: "Tražim majstora!" (OK, nisam ovo uradio, ali za potrebe teksta zamislite da jesam.) Poenta je da je danas u zemlji brutalne nezaposlenosti teško pronaći radnike, stručne majstore. Ima tu, naravno, i druga strana, da naše firme i kad nađu majstora i dadnu mu dobru platu ogule mu kožu od rada, jer radi ono što bi realno trebala petorica.

Gorka istina

"Ko je valj'o - il' je pogino u ratu, il' je pobjeg'o u Njemačku." Veli jedan Salem, dobar čo'ek. (Tekst je o radnicima, pa je citat takav. Neću, valjda, Jesenjina citirati.) Znam ja da ima i drugih država gdje se može ispaliti. Njemačka ovdje ne predstavlja geografski pojam, nego neko daleko i uzvišeno mjesto, Valhallu, Hiperboreju, tako to...

Prije rata u inostranstvo su uglavnom išli slabije kvalificirani radnici, sirova radna snaga, bauštelci, ljudi koji nisu imali šta izgubiti. Danas, što i nije neka vijest od koje će vam se posjeći noge, odlaze intelektualci, ali i kvalitetna stručna radna snaga, dobri kovači, stolari, zidari... Tako je meni palo na pamet, onako baš originalno, da to nazovem hand drain. (Gugl'o sam pojam, prvih 20 rezultata nema ništa slično, proglašavam ga svojim.)

Gorka istina je da velika većina ljudi koji po internetu urlaju ''Dajte nam fabrike da radimo'!' nije sposobna raditi u fabrikama koje Bosna i Hercegovina može podržavati. Nema, nekih struka jednostavno više nema. Postoje čitave općine u kojima radi po jedan električar i vodoinstalater, kantoni koji imaju jedan arhitektonski ured. U Goraždu ima jedan. Za kanton 10, onaj-koji-ne-zna-kako-se-zove, ne znam ima li ijedan. Postoje čitave građevinske firme u kojima nema VKV zidara. Elem...

Rad se ne cijeni. Floskuletina je iz medija kad lamentiraju nad lošom ekonomijom i slabom zaposlenosti. Kliše... No, svaki kliše u sebi sadrži istinu, inače ne bi bio kliše, veli David Thewlis u Nakedu.

Ljudi su uvijek, razumljivo, težili ka lakšem poslu. Maksimalno pojednostavljeno: Od motike su bježali na zanat, od zanata u fabriku, od fabrike u ured, iz ureda u menadžment, pri tom uvijek doživljavajući one ispod sebe manje važnim, zaostalim. Postindustrijsko društvo, koje svoju utopiju duguje jeftinoj kineskoj radnoj snazi i energiji mrtvih biljaka, društvo je fiktivnog rada, kojem ni najizmišljenija radna mjesta u socijalizmu nisu ni do koljena.

Svijet powerpoint prezentacija, beskonačnih workshopa i seminara, PR-a, human resource managementa, social media experta, virtualnih sastanaka i beskonačnog riplajjanja (ova riječ je namjerno ovako odvratna) na mejlove. Svijet gdje se, ako je vjerovati vijestima, reklamama i sapunicama, glavnom odgojnoobrazovnom sredstvu, samo kežualno sjedi oko kafe-aparata na vječnoj pauzi. Pravimo se da je to rad. Pravimo se da ti ljudi znaju cijeniti tuđi rad. Plot twist. Vjerojatno ne znaju, no tamo bježe ljudi, jer se tamo njihov rad cijeni više nego ovdje. Od čega onda bježe kad je ovo bolje?

Nakon osamostaljenja i Ureda visokog predstavnika, prepušteni sami sebi, uspjeli smo stvoriti sistem po svojoj mjeri. Sistem koji je u potpunosti odbacio rad, učinio ga besmislenim. Sistem koji radi tako što ne radi. Sistem koji se bazira na kočenju samog sebe, na stvaranju permanetne krize.

Nije kriv rat

Bizarna tvorevina koja se hrani diskriminacijom, mržnjom, kriminalom i kad sve ostale opcije ispuca, zaduživanjem kod lihvara (Međunarodni monetarni fond) napunjena ljudima (uz koji častan izuzetak, kojeg uvijek, jel', ima), koji nikad nisu htjeli raditi, nisu ni znali raditi i, na kraju, nisu nikad htjeli ni naučiti raditi. Ljudima kojima je najviši domet, najglorificiranije, top, ultra radno mjesto koje mogu zamisliti mjesto administrativnog neradnika, ili kakvog poslanika. Nije bitan ni CV, ni seminari, ni workshopovi, ni iskustvo, ni znanje (roflmao, čak spominjem znanje) - bitno je samo, a to već znamo, ČIJI si.

Još danas formalno mašu diplomama stečenim na nekim livadskim fakultetima, pa ova država ima više doktora nauka od dobrih automehaničara. (I ne. Nije kriv rat. Nije kriv f***ing Dayton.) U tom sistemu više nisu prezreni samo zanati. Prezren je svaki oblik rada. Rade samo budale, oni koji se ne znaju snaći. Gubitnici. Od tih ljudi kojima je rad neki daleki pojam, očekuju oni koji su za njih glasali da stvore ambijent u kojem se može pristojno živjeti od normalnog, poštenog rada? Ne, ne očekuju. Oni očekuju da zasjednu na njihovo mjesto. Nema ovdje više mjesta za radnike. No country for working man. Ko ostaje ovdje, neka ne govori djeci "Uči da ne bi kopao", nego "Budi podoban da ne bi radio."

 Al Jazeera