blob

DOBRO DOŠLI U SARAJEVO bosanska kahvana kod braće Kreševljaković

19.12.2014.

Dino Šakanović: BOSNA I HERCEGOVINA I A-U

Štampa

austro ugarska_zastava

'U periodu Austro-Ugarske uprave nastaje službena politička scena i pokazuju se sve kontradiktornosti koje ostaju do danas. Svi su paktirali sa svima i svi su prevarili sve.' 

 

Uprava Dvojne Monarhije u Bosni i Hercegovini se najbolje može opisati kao prosvijećeni apsolutizam: „evo vam sve, ali ništa vas se ne pita“. Odmah po dolasku Monarhija je presjekla ama baš sve veze Bosne i Hercegovine s ostatkom svijeta, osim s Monarhijom. Zabranjena su putovanja u Srbiju i Crnu Goru, iz tih zemalja se nije uvozila štampa, pratilo se ljude koji su iz njih dolazili, a isti režim je važio i za Osmansko Carstvo.


Monarhija je odmah vjerske zajednice stavila pod striktnu kontrolu. Osnovane su Bosanska nadbiskupija i Islamska zajednica, a i nadbiskupa i reisa imenovao je car. Isto je vrijedilo za imenovanje mitropolita i episkopa. Što se nacionalne politike tiče, osnova je bila „čelična ruka“. Vlasti su kontrolirale sve aspekte nacionalnog života - vjerske zajednice, štampu, kulturu, školstvo, udžbenike.


Rezultat je do danas ostao zapamćen: do tad neviđena modernizacija BiH, urbanizacija, školovanje, industrijalizacija. BiH je počela hvatati korak s Europom. Međutim, za Austro-Ugarsku nije sve bilo baš tako bajno i sjajno s ovom zemljom.


Kako je Monarhija za razliku od Osmanskog Carstva uvela suvremeno sudstvo, nije trebalo dugo domaćim ljudima, kmetovima, da shvate kako im je isplativo bez razloga se sudit s agom (vlasnikom zemlje koju obrađuju), samo da mu ne plate zakupninu. Sudovi su bili zatrpani ovakvim predmetima, a iza sebe Dvojna Monarhija je ostavila neriješenih oko 10.000 predmeta. Daljnje iritacije izazvao je Hercegovački ustanak 1882. koji su zajedno podigli Srbi i Bošnjaci protiveći se regrutaciji u austro-ugarsku vojsku. Ustanicima su se pridružili i panduri koje je Monarhija osnovala i plaćala.


Ogromne probleme izazvao je i novi bosanski nadbiskup, doktor Josip Štadler, koji je pokušavao pokrstiti muslimane. Štadler je narušio „kult komšiluka“ koji je nalagao da se ne misionari komšijama. Nije dugo trebalo da „prekipi“. Od početka su se Štadleru opirali bosanski fratri. Kap koja je prelila čašu bio je bijeg neke Fate iz okolice Mostara s komšijom katolikom za što je narod okrivio Štadlera i njegovu politiku. Vlada je izdala striktan pravilnik o promjeni vjere koji je Štadler međutim ignorirao.


Redovna praksa bila je da delegacije iz Bosne odlaze direktno u Beč caru da se žale, ignorirajući nadređenu im Zemaljsku Vladu. Monarhija je ovakve ekscese suzbijala tako što je car najčešće odbijao primiti takve delegacije. Pokušaji vjerskih zajednica da dobiju autonomiju su suzbijani na razne načine. Vođa muslimanskog pokreta, muftija Džabić, otišao je u Istambul posavjetovati se. Vlada je Džabića proglasila nelegalnim iseljenikom i zabranila mu povratak što je usporilo pokret za autonomiju.


Austro-Ugarska se jako ponosila i hvalila svojim dostignućima u Bosni i Hercegovini. Na Svjetskim izložbama postavljala je bosanski paviljon (posebno zanimljiv bio je eksponat bosanskog krastavca od pola metra), a 1893. Dvorski balet u Beču izvodio je balet „Svadba u Bosni“. Grupa turista iz Austrije dolazi u Bosnu i zatiče se na svadbi. U početku turisti uče bosanske plesove, sve nacije i vjere plešu zajedno, a na kraju turisti bosance uče bečki valcer. Izvedbu je „omeo“ car Franjo Josip počevši se „slatko i glasno“ smijati pred kraj predstave gledajući bosance kako plešu valcer.


Ogromne iritacije i komplikacije Austro-Ugarskoj nastale su nakon formiranja Bosanskog sabora 1910. godine. Formirale su se i prve političke stranke: (veće stranke)

-Muslimanska Narodna Organizacija (MNO)
-Muslimanska Napredna Stranka (MNS)
-Muslimani Demokrati (MD)
-Srpska Narodna Organizacija (SNO)
-Hrvatska Narodna Zajednica (HNZ)
-Hrvatska Katolička Udruga (HKU)


Rad ovih stranaka najblaže rečeno bi se mogao opisati kao tragikomičan. Muslimanska Narodna Organizacija je nastupala samostalno kao religijsko-„nacionalna“ stranka. Muslimanska Napredna Stranka je usko surađivala sa Hrvatskom Narodnom Zajednicom. Muslimani Demokrati su bili naklonjeniji srpskoj strani i blisko surađivali sa Srpskom Narodnom Organizacijom, isto tako etno-nacionalnom strankom. Poseban slučaj bila je Hrvatska Katolička Udruga koju je direktno vodio nadbiskup Štadler. Dok je HKU bila religijska stranka, Hrvatska Narodna Zajednica bila je čisto nacionalna. Jedino se kod Hrvata u BiH političko djelovanje podijelilo na nacionalno i vjersko i to djelovanjem nadbiskupa Štadlera. Kod svih drugih naroda religijsko i nacionalno bili su usko povezani. Na prvim izborima stranke „narodnih vođa“ „razbile su konkurenciju kao Bugarsku skupštinu“. MNO i SNO su osvojili sve muslimanske i srpske mandate dok je kod Hrvata pobijedio HNZ s tim što je HKU dobila 4 mandata.


SNO je službeno i javno isticala da su svi muslimani Srbi ali se ipak protivila imenovanju Ali-bega Firdusa iz MNO-a za prvog predsjednika Sabora ističući da bi to mjesto trebalo pripasti Srbinu jer su Srbi najbrojniji narod. Politički život zagorčavalo je pitanje kako da seljaci otkupe zemlju od aga. MNO je bila striktno za neobavezan otkup dok se SNO striktno zalagala za obavezan otkup uz pomoć države. SNO se našla između dvije vatre, budući da je iz Srbije dobivala instrukcije da surađuje s muslimanima, a njeno glasačko tijelo, kmetovi pravoslavci, težilo je dobiti zemlju. Presudnu ulogu imao je stav HNZ-a. Kad se Muslimanska Napredna Stranka odrekla suradnje s HNZ-om, promijenila ime u Muslimanska Samostalna Stranka i počela surađivati s MNO, HNZ je u inat paktirao sa SNO i obećao glasati za obavezan otkup. MNO je „spasila stvar“ paktirajući s HNZ-om koji je tako izdao pakt sa SNO. MNO i HNZ su dogovorili da MNO podrži hrvatski jezik kao službeni, a zauzvrat će HNZ glasati za neobavezan otkup zemlje. Nakon ovog pakta dio članova napustio je MNO.


Cijelo vrijeme Vlada je balansirala u Saboru nastojeći imati podršku sva tri naroda za svoje zakone u čemu je začudo i uspijevala prije svega zato što se nakon mjeseci politikantstva, demagogije, retorike i rasprava u trenutku glasanja nitko nije usuđivao protiviti Vladi koja se koristila lobiranjem i zastupnicima virilistima - ljudima koji su po dužnosti bili birani u Sabor. Onako, „u inat“, muslimanski zastupnici su tražili da se uz latinične i ćirilične natpise na znakovima uvedu i natpisi na arapskom jeziku. Vlada je ovo rezolutno odbila tvrdeći da se u BiH ne govore ni arapski ni turski. Zanimljivo, natpise na arapskom jeziku podržao je klub Srba, vjerojatno „u inat“ Vladi.


Godine 1910. prilikom rasprave o proračunu Vlada je dobila kritike da više troši na vojsku i žandare nego na škole. Odgovor je došao sam od sebe. Srpski seljaci su podigli „bunu“ u Krajini tražeći zemlju. Vlada je usijane glave „ohladila“ vojskom i žandarima, a Saboru odgovorila otprilike: „Vi ste takav narod da se vama ne može upravljati bez žandara i vojnika“.


oskar potiorek

Oskar Potiorek


Veliko finale „natezanja“ Vlade s domaćim ljudima desit će se nakon Balkanskih ratova. Naime, Srbija je na svim osvojenim područjima dala zemlju seljacima pa je Dvojna Monarhija odlučila anulirati pozitivan stav o Srbiji radeći nešto slično. Odlučeno je kako otkup zemlje ostaje neobavezan, ali će Vlada ukinuti kamate na zajmove pa će se svatko moći otkupiti. Zadatak da progura ovaj zakon u Saboru dobio je zemaljski poglavar Oskar Potiorek, kako će se pokazati, fanatik i ogorčeni neprijatelj Srba. Za zakon je dobio bezrezervnu podršku kluba Srba i ogorčen otpor kluba Bošnjaka/muslimana. Pregovori s klubom Muslimana završili su tako što je Potiorek izgubio živce, isukao sablju i počeo s njom lupati po stolu derući se: „IMA TAKO DA BUDE!“. I bilo je tako, protiv volje i Potioreka i kluba Muslimana.


„Natezanje“ Dvojne Monarhije s Bosnom i Hercegovinom završilo se Prvim svjetskim ratom. U periodu Austro-Ugarske uprave nastaje službena politička scena i pokazuju se sve kontradiktornosti koje ostaju do danas. Svi su paktirali sa svima i svi su prevarili sve. Ranije napisano je samo pregled krupnijih događaja. Dnevnopolitičke aktivnosti bile su još zanimljivije. Od samih početaka stranke su bile nacionalne, a neke su otvoreno vodili i podržavali klerici. Zajedništvo oko nekih pitanja istina budi jest postojalo, ali ili zbog različitih motiva ili zbog inata nekome. Može se reći da smo pod ovim zavojevačem najviše napredovali upravo zato što nas je Monarhija čuvala od nas samih. Austro-ugarska vlast u BiH počela je čeličnom rukom, prešla na pregovaranje, a završila histerijom Oskara Potioreka.


Za kraj, možda je zanimljivo spomenuti da je i Austro-Ugarska bila „cirkus država“. Službeno se nazivala Carevina i Kraljevina Austrija-Ugarska, na čelu s carem i kraljem Franjom Josipom. Čitava država imala je samo tri zajednička ministarstva: vanjskih poslova, vojske i financija. Zemlja se dijelila na Austriju i Ugarsku koje su svaka imala svoj parlament i vladu. Bosna i Hercegovina bila je „distrikt“ - krunska zemlja, ni Austrija ni Ugarska, a vodilo ju je zajedničko Ministarstvo financija. Koliko god je Austrija podržavala zajedničke institucije isto toliko ih je Mađarska sabotirala. U historiografiji nije svrsishodno povlačiti paralele između prošlosti i sadašnjosti, ali svakako se čovjek ne može oteti dojmu koliko su neke stvari ostale iste ili slične.


Autor: DINO ŠAKANOVIĆ

Prometej.ba | 18.12.2014.

17.12.2014.

Jaransko selo: INTERVJU S ANIDOM

 

Anida Krečo je rođena 1980. godine u Sarajevu, a svoje arhitektonsko obrazovanje je stekla na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, te na Arhitektonskom fakultetu  Tehničkog Univerziteta u Beču. Dugi niz godina se ne bavi samo arhitekturom, nego i fotografijom, stavljajući fokus na arhitektonske objekte. Njene fotografije su objavljivane u časopisima ORIS i A10, te monografiji „Sarajevo – moj grad mjesto susreta“. Autorica je dvije samostalne izložbe: Moduli moderne u Sarajevu, te izložbe „Totally lost“

 

 

Kada Vam se prvi put javila zainteresovanost i afinitet prema fotografiji?

Mogu slobodno reći da sam još kao dijete bila fascinirana fotografijom i njenom osobinom da zarobi momenat i na taj način očuva uspomene. Razvojem digitalne fotografije počinjem više fotografirati, te otkrivati razne smjerove u fotografiji. U početku je fotografiranje bilo vezano za neka dešavanja, putovanja ili za potrebe fakulteta, ali kasnije mi fotografija prerasta prvo u hobi, a vremenom i u dio moje profesije.

S obzirom na završeni studij arhitekture, na koji način je Vaše obrazovanje imalo uticaja na odabir tematike fotografija?

U biti, moj studij arhitekture je presudan u izboru tematike mojih fotografija. Tokom studija bilo je neophodno raditi mnogobrojne analize u kojima su fotografski snimci bili veoma značajni. Bilo je neophodno fotografisati razne lokacije gdje su glavni „akteri“ fotografija arhitektonski objekti. Još tada sam nastojala da na interesantan način prikažem postojeće zgrade, te da u njima nađem i istaknem ono najbitnije. Da nije bilo mog studija arhitekture koji nas uči da prepoznamo ljepotu objekta, njegove detalje, ritam, geometriju i proporcije, ja vjerovatno ne bih otkrila ovaj smjer u fotografiji.

Kada se prvi put javila ideja o spajanju ove dvije umjetnosti?

Ideja mi se javila još tokom studija, iako tada nisam ni sanjala da će mi arhitektonska fotografija postati profesija. Na samom početku sam fotografisala objekte koji su bili usko vezani za neki studentski projekt, ali sam kasnije širila to interesovanje, i ako bi se na predavanjima spominjao neki interesantan objekat koji se nalazi u gradu ili neposrednoj blizini, ja bih ga obavezno otišla posjetiti i, naravno, fotografisati.

Da li je potreban određen talenat za fotografiju ili se talenat stiče putem iskustva?

Za uspjeh u bilo kojem poslu su neophodne obje komponente, talenat i iskustvo. Talenat je presudan u samom početku, jer veoma često u životu neke afinitete otkrivamo sasvim slučajno, ali je veoma bitno da se poklope talenat i ljubav prema nečemu, jer tek onda mi imamo želju da nastavimo raditi i razvijati talenat. Na taj način stvaramo iskustvo koje nam pomaže da radimo bolje. Danas, kada pogledam neke fotografije koje sam radila prije 4-5 godina, vidim koliko je iskustvo presudno za napredak.

 

U kojoj mjeri i na koji način subjektivnost ima uticaja na fotografiju?

Subjektivnost je prisutna u velikoj mjeri u fotografiji, po mom mišljenju. Fotografija za fotografa nije pusto predstavljanje nekog motiva, nego i trenutka u vremenu i prostoru. Ustvari, ta fotografija predstavlja momenat njenog nastajanja, pa prema tome ne zarobi samo uspomene nego i osjećaje tog momenta. Za nekoga, fotografija zadnjeg sprata plavog objekta u zalazak sunca ne predstavlja nista više do fotografije napuštenog objekta gdje se u prvom planu nalaze ružne satelitske antene, dok za mene ta fotografija predstavlja mnogo više. Ja u njoj osjećam sve čari Istanbula, povjetarac sa Bosfora, ritam i zvukove grada koji nikad ne spava, ili ukus i miris svježeg rahatlokuma iz Misir čaršije.

Koji elementi čine jednu fotografijom arhitektonskom?

Jedini element koji fotografiju čini arhitektonskom jeste da je motiv arhitektura dok je, sa druge strane, mnogo elemenata koji određenu fotografiju čine dobrom arhitektonskom fotografijom. Da bi se napravila dobra fotografija neophodno je obratiti pažnju na mnoge detalje i bitno je dobro izučiti i prepoznati glavne odlike zadatog objekta. Potrebno je početi od osnovnih stvari poput prepoznavanja u koje doba dana je najbolje fotografisati neki objekat ili njegov dio, uočiti geometriju i proporciju i posmatrati svjetlo i sjene, te na kraju sve ove elemente projicirati u jednu ravan.
Međutim, najbitnije od svega je prvobitno u objektu prepoznati glavnu ideju i zamisao arhitekte, jer dobra arhitektonska fotografija nije samo dokumentacija prostora nego i projekcija ideje.

 

Šta vas motivira da se nastavite baviti fotografijom?

Jedna stvar je pronaći svoju pasiju, dok je potpuno druga stvar ići za njom. Često ćemo na internetu naići na razne savjetodavne artikle vezane za posao i napredak. Neki od njih poručuju: „Never let your passion to become your profession“, dok sa druge strane imate savjete poput: „Follow your passion and do what you love“. Za mene lično, formula uspjeha je ravnoteža između ta dva savjeta. Svaki posao koji prihvatamo isključivo radi finansijske dobiti i gdje ne možemo ispoljiti svoju kreativnost i ideju, će nas u jednom trenutku zasititi. Sa druge strane, raditi sa zadovoljstvom na nečemu od čega nemamo finansijske dobiti je nemoguće, barem na duži period. Zato je neophodno pronaći modus gdje se pasija i profesija presijecaju dovoljno često, a nekad su one samo paralele koje će se presjeći u beskonačnosti.

Ovo sve bi ustvari bio način rada, ali istinski i pravi pokretački motiv svakog umjetnika, fotografa i arhitekte jeste u jednom momentu stvoriti nešto novo, originalno i nesvakidašnje. Svi mi težimo napraviti nešto neviđeno, ili interpretirati neke stvari u novom, svježem i inovativnom svjetlu. Sve dok postoji ova vrsta motivacije, ja ću se baviti fotografijom.

Šta biste željeli poručiti studentima arhitekture i svima koji pokazuju zainteresovanost da istraže drugu stranu objektiva?

Svima koji osjete talent i ljubav prema fotografiji preporučujem samo rad, rad i rad. Ne postoji rad koji je uzaludan, svaki trud će se prije ili kasnije isplatiti. Ko želi da nauči, uvijek će naći način da to učini. Sa raznim tutorialima na internetu, besplatnim elektronskim knjigama i člancima, znanje više nije skupo, samo je potrebna želja.

 

Razgovarala: Majda Redžepagić, student druge godine master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Tristotrojka: Časopis studenata arhitekture www.tristotrojka.com.

Foto: Anida Krečo

16.12.2014.

Free Palestine: No Association with Occupation!

No Association with Occupation!

Take action now


This summer, Israel carried out a deadly massacre of Palestinians in Gaza. More than 2,000 people were killed as Israel deliberately targeted civilians and civilian infrastructure.

More than 300 trade unions, NGOs and other civil society organisations from across Europe have called on the EU to end its support for Israel’s crimes, including by suspending the EU-Israel Association Agreement.

The EU-Israel Association Agreement is the main framework for the very close relationship between the EU and Israel. It grants Israel preferential access to European xafss, allows Israeli ministries and weapons companies to receive EU funding and provides Israel with the political support it needs to carry out its crimes.

By allowing the agreement to remain in place despite Israel’s persistent war crimes, the EU is sending a clear message to Israel that its massacres of Palestinians will be tolerated.

You can find more information about the EU-Israel Association Agreement here

Take action now!

Select your country to get started.

16.12.2014.

Villago di Arti: LAVORO DI MICHELE CHIARUZZI - LA GUERA IN TAGIKISTAN

La guerra civile in Tagikistan, raccontata in trenta foto

Dopo la dissoluzione dell'Unione Sovietica il paese centrasiatico stava tentando di riemergere da una guerra sanguinosa. In mostra a Forlì gli scatti di Michele Chiaruzzi realizzati nel 1998

  • 01
    01
  • 02
    02
  • 03
    03
  • 04
    04
  • 05
    05
  • 06
    06
  • 07
    07
  • 08
    08

Il primo maggio del 1998 Michele Chiaruzzi, Carlo Muzzi e Davide Oriani, tre studenti dell'allora Facoltà di Scienze Politiche dell’Università di Bologna, partivano per una missione di ricerca in Tagikistan, paese dell'Asia centrale che stava faticosamente tentando di uscire da una guerra civile scoppiata dopo la dissoluzione dell'Unione Sovietica. Sostenuti dalla missione locale delle Nazioni Unite, i tre studenti ebbero la possibilità di conoscere da vicino il territorio, le città e i villaggi del Tagikistan e poterono incontrare e interloquire con i personaggi più importanti e influenti del paese.

Un viaggio raro e affascinante che oggi è possibile rivivere grazie alla mostra "Guerra e pace in Tagikistan", nata dalle fotografie scattate allora da Michele Chiaruzzi, che oggi è ricercatore all'Università di Bologna. La mostra è aperta fino al 4 febbraio nel Padigliore Gaddi della sede forlivese della Scuola di Scienze Politiche.

"Erano pochissimi gli occidentali presenti all'epoca in quell'area", spiega Chiaruzzi. "Durante tutto il nostro viaggio abbiamo incontrato un solo giornalista occidentale, nessun altro era sul campo per raccontare quella vicenda. Per questo la mostra ha soprattutto un altissimo valore documentaristico e speriamo di poterla portare anche in altri luogi in Italia e all'estero".

Realizzata in collaborazione con il fotografo Gabriele Mazza e grazie al Centro di ricerca sulla Politica internazionale e la risoluzione dei conflitti della Fondazione Bruno Kessler, la mostra espone trenta tra gli oltre cinquecento scatti realizzati in Asia centrale durante quel viaggio. "Il processo di selezione è stato molto difficile, abbiamo scelto le foto con un maggiore rilievo pubblico, un forte impatto visivo e la capacità di creare una storia".

Una storia, quella della guerra civile tagica, complessa e poco conosciuta. Il paese centrasiatico stava riemergendo da una sanguinosa guerra iniziata all’indomani della dissoluzione dell’Unione Sovietica. E gli scontri erano ancora in corso nel periodo del viaggio dei tre studenti dell'Alma Mater. "Al nostro arrivo in aeroporto - ricorda ancora Michele Chiaruzzi - siamo stati accolti dalle bombe. Sono le prime foto che ho scattato". Da lì il viaggio prosegue alla scoperta di un territorio ferito. "Abbiamo trovato un paese disintegrato dalla guerra e dagli scontri, in grande crisi, ma abitato da persone animate ancora da una grande, sorprendente umanità".

09.12.2014.

Masovno selo: OSCAR WILDE O PUBLICI


07.12.2014.

SARTR: JOŠ JEDNO PISMO PREKO CRVENOG KRSTA PREDSTAVLJENO U BEOGRADU

Večeras je u Beogradu u KC REx u okviru Festivala angažiranog teatra VAN OKVIRA predstavljena predstava  “Još jedno pismo preko Crvenog krsta”, autorica/izvođačica: Sanele Krsmanović i Elma Selman

Dramaturgija: Sanela Krsmanović, Elma Selman, Bojana Vidosavljević
Produkcija: Internacionalni teatarski festival „MESS“ i „Sarajevski ratni teatar“
Izvršna produkcija: Belma Jusufović
Grafički dizajn: Bojan Mustur
Fotografija: Velija Hasanbegović
Trajanje 60 minuta.


Predstava „Još jedno pismo preko Crvenog krsta” je dokumentaristička predstava bazirana na porukama koje su dvije sestre iz Sarajeva razmjenjivale u periodu 1992-1995. Iako udaljene 3 km, u tom periodu se nisu viđale. Jedini oblik komunikacije im je bila jedna stranica A-5 formata, otvorena za tuđe poglede.
Izvorni sadržaj poruka se koristi u predstavi, a ujedno je korišten i kao okvir za istraživanje, putem tijela i pokreta, kroz čežnju, čekanje i zajedničko sanjanje ponovnog susreta i nekih sretnijih vremena.
Elma Selman / Sanela Krsmanović

///

REX Cultural Centre
20:00
Play “Another Letter Through Red Cross”
Authors/performers: Sanela Krsmanović, Elma Selman
Dramaturge: Sanela Krsmanović, Elma Selman, Bojana Vidosavljević
Produced by The International Theatre Festival MESS and Sarajevo War Theatre
Executive producer: Belma Jusufović
Graphic design: Bojan Mustur
Photography: Velija Hasanbegović
Duration: 60 minutes

Translation to Serbian sign language available, as is audio-narration for the blind and visually impaired persons. The festival site is wheelchair-accessible.

“Another Letter Through Red Cross” is a documentary play based on the messages exchanged between two sisters from Sarajevo from 1992 to 1995. Although only 3 kilometres apart, they could not see each other during this period of time. Their only form of communication was a single small piece of paper, open to other people’s looks.
The original content of the messages is used in the play, and it is also used as framework for exploring, through body and movement, the longing, the waiting, the shared dream of reuniting and recalling some much happier times.
Elsma Selman/Sanela Krsmanović

07.12.2014.

Sartr: Projekcija dokumentarnog filma “Sjeti me se” u SARAJEVSKOM RATNOM TEATRU

Projekcija dokumentarnog filma “Sjeti me se”

UDRUŽENJE PRIJEDORČANKI “IZVOR”
PROJEKCIJA DOKUMENTARNOG FILMA “SJETI ME SE”
Film Azre Hodžić
Utorak, 09. decembar u 18h
Dužina trajanja 22 min
Ulaz slobodan

Kratki dokumentarni film ”Sjeti me se” premijerno će biti prikazan u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR) u povodu obilježavanja Međunarodnog dana ljudskih prava.

Prvi je to film Prijedorčanke Azre Hodžić, mlade studentice dramaturgije na Univerzitetu New York, i prvenac u produkciji Udruženja Prijedorčanki ”Izvor”. Film je priča o djeci koja su u ratu prerano ostala bez roditelja, toliko rano da im je oteto i sjećanje na njih. Hasema je imala dvije godine kada joj je otac odveden u logor Keraterm a Lejla tek nekoliko mjeseci kada se njenom ocu izgubio svaki trag.

Pretpremijerno film će  biti prikazan u sali hotela Prijedor 05.decembra sa početkom u 17:00 sati, a u sarajevskom SARTR-u premijera je zakazana 9.decembra sa početkom u 18:00 sati. Nakon projekcija planirane su panel diskusije. U Sarajevu će se razgovarati na temu transgeneracijskog prenosa traume i značaja memorijalizacije a u Prijedoru o tome kako lično sjećanje učiniti javnim.

Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu će distribuirati film kao dio globalne online kampanje obilježavanja 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava, s ciljem skretanja pažnje na dugoročne posljedice prisilnog odvođenja i “nestanaka” roditelja na njihovu djecu.

“Sjeti me se” je potresan ali i suptilan film. Njegova snaga dolazi iz isprepletenosti priča dvije protagonistikinje čija se emocionalna iskustva umnogome razlikuju. Ipak, ti kontrasti, ali i zajednička matrica njihovih reakcija, snažno svjedoče o otrovnoj zaostavštini “nestanaka” njihovih očeva na dječije živote, bez obzira da li im se sve kaže još dok su mališani, ili ih se pokuša “zaštititi od istine”- David Tolbert, predsjednik Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu

Nestale osobe su najeklatantniji primjer kršenja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Pored prava na život i svih drugih prava njima je uskraćeno i pravo na identitet i dostojanstven ukop. Posljedice ovog zločina protežu se i na porodice nestalih osoba, posebno njihovu djecu. Ogromna većina djece nestalih osoba prolazi kroz život u potrazi za odgovorima do kojih je teško doći, noseći emocionalne ožiljke čak i kada preživjeli članovi porodice pokušaju da ih zaštite od stvarnosti ne kazujući im punu istinu.

Film je snimljen uz podršku Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) i prvi je u nizu filmova koje Udruženje Prijedorčanki ”Izvor” namjerava realizovati kao vlastiti prilog izgradnji kulture sjećanja u Prijedoru i Bosni i Hercegovini.

07.12.2014.

Sartr: NOVA PREDSTAVA SARAJEVSKOG RATNOG TEATRA U SKLOPU PROGRAMA "TEATARSKI OPSERVATORIJ - MAMA22"

Program: Teatarski Opservatorij

MAMA22

Produkcija: Sarajevski ratni teatar u koprodukciji sa Akademijom scenskih umjetnosti Sarajevo i Studijom lutkarstva Sarajevo

Premijera: Utorak, 16. decembar u 20h
I repriza: Srijeda, 17. decembar u 20h

Diplomski rad Džejne Avdić iz predmeta Dramaturgija na Akademiji Scenskih Umjetnosti Sarajevo

Igraju: SONJA GORONJA, IVANA VOJINOVIĆ, EMIR FEJZIĆ, SANJIN ARNAUTOVIĆ
Mentorica: DUBRAVKA ZRNČIĆ KULENOVIĆ
07.12.2014.

SARTR: 7. I 8 NOVEMBAR U SARAJEVSKOM RATNOM TEATRU - PRST

07.12.2014.

HUMAN RIGHTS IN ISLAM: Chapter 1: HUMAN RIGHTS, THE WEST AND ISLAM

Chapter One

HUMAN RIGHTS, THE WEST AND ISLAM

Before I discuss the human rights in Islam I would like to explain
a few points about two major approaches to the question of
human rights: the Western and Islamic. This will enable us to
study the issue in its proper perspective and avoid some of the confu-
sion which normally befogs such a discussion.
 

The Western Approach:

    The people in the West have the habit of attributing every good
thing to themselves and try to prove that it is because of them that the
world got this blessing, otherwise the world was steeped in ignorance
and completely unaware of all these benefits. Now let us look at the
question of human rights. It is very loudly and vociferously claimed
that the world got the concept of basic human rights from the Magna
Carta of Britain; though the Magna Carta itself came into existence six
hundred years after the advent of Islam. But the truth of the matter is
that until the seventeenth century no one even knew that the Magna
Carta contained the principles of Trial by Jury; Habeas Corpus, and
the Control of Parliament on the Right of Taxation. If the people who
had drafted the Magna Carta were living today they would have been
greatly surprised if they were told that their document also contained
all these ideals and principles. They had no such intention, nor were
they conscious of all these concepts which are now being attributed to
them.

    As far as my knowledge goes the Westerners had no concept of
human rights and civic rights before the seventeenth century. Even
after the seventeenth century the philosophers and the thinkers on
jurisprudence though presented these ideas, the practical proof and
demonstration of these concepts can only be found at the end of the
eighteenth century in the proclamations and constitutions of America
and France. After this there appeared a reference to the basic human
rights in the constitutions of different countries. But more often the
rights which were given on paper were not actually given to the people
in real life.

    In the middle of the present century, the United Nations,
which can now be more aptly and truly described as the Divided
Nations, made a Universal Declaration of Human Rights, and passed a
resolution against genocide and framed regulations to check it. But as
you all know there is not a single resolution or regulation of the
United Nations which can be enforced. They are just an expression of
a pious hope. They have no sanctions behind them, no force, physical
or moral to enforce them. Despite all the high-sounding ambitious
resolutions of the United Nations, human rights have been violated
and trampled upon at different places, and the United Nations has
been a helpless spectator. She is not in a position to exercise an
effective check on the violation of human rights. Even the heinous
crime of genocide is being perpetrated despite all proclamations of the
United Nations. Right in the neighbouring country of Pakistan,
genocide of the Muslims has been taking place for the last twenty-
eight years, but the United Nations does not have the power and
strength to take any steps against India. No action has even been taken
against any country guilty of this most serious and revolting crime.
 

The Islamic Approach:

    The second point which I would like to clarify at the very outset
is that when we speak of human rights in Islam we really mean that
these rights have been granted by God; they have not been granted by
any king or by any legislative assembly. The rights granted by the
kings or the legislative assemblies, can also be withdrawn in the same
manner in which they are conferred. The same is the case with the
rights accepted and recognized by the dictators. They can confer them
when they please and withdraw them when they wish; and they can
openly violate them when they like. But since in Islam human rights
have been conferred by God, no legislative assembly in the world, or
any government on earth has the right or authority to make any
amendment or change in the rights conferred by God. No one has the
right to abrogate them or withdraw them. Nor are they the basic
human rights which are conferred on paper for the sake of show and
exhibition and denied in actual life when the show is over. Nor are
they like philosophical concepts which have no sanctions behind
them.

    The charter and the proclamations and the resolutions of the
United Nations cannot be compared with the rights sanctioned by
God; because the former is not applicable to anybody while the latter
is applicable to every believer. They are a part and parcel of the
Islamic Faith. Every Muslim or administrators who claim themselves
to be Muslims will have to accept, recognize and enforce them. If they
fail to enforce them, and start denying the rights that have been
guaranteed by God or make amendments and changes in them, or
practically violate them while paying lip-service to them, the verdict
of the Holy Quran for such governments is clear and unequivocal:

  "Those who do not judge by what God has sent down are the disbelievers."
(Kafirun). 5:44

The following verse also proclaims: "They are the wrong-doers (zalimun)" (5:45),
while a third verse in the same chapter says:  "They are the evil-livers (fasiqun)" (5:47).

        In other words this means that if the temporal authorities regard their
own words and decisions to be right and those given by God as wrong
they are disbelievers. If on the other hand they regard God's commands
as right but wittingly reject them and enforce their own decisions
against God's, then they are the mischief-makers and the wrong-doers.
Fasiq, the law-breaker,is the one who disregards the bond of allegiance,
and zalim is he who works against the truth. Thus all those temporal
authorities who claim to be Muslims and yet violate the rights
sanctioned by God belong to one of these two categories, either they
are the disbelievers or are the wrong-doers and mischief-makers.
The rights which have been sanctioned by God are permanent,
perpetual and eternal. They are not subject to any
alterations or modifications, and there is no scope for any change or
abrogation.

Reference:

HUMAN RIGHTS IN ISLAM

by  'Allamah Abu al-'A'la Mawdudi
al Tawhid Journal, vol. IV No. 3 Rajab-Ramadhan 1407

http://www.islam101.com/rights/hrM1.htm

Stariji postovi

blob
<< 12/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

ANTENA :


Bloggerski svijet:

MADE IN BOSNIA:

REPERTOAR KINA BLOB:
Kino ne radi zbog nedostatka grijanja





BROJAČ POSJETA,nejasno je kako radi, i pokazuje više posjeta nego drugi brojači
2256268

Powered by Blogger.ba

Samo ovaj blog