blob

DOBRO DOŠLI U SARAJEVO bosanska kahvana kod braće Kreševljaković

29.11.2014.

Free Palestine: My Address (Palestine) - عنواني (فلسطين)

29.11.2014.

Dzuma/petak: ALLAH is EVERYTHING!

28.11.2014.

NOVI LIST.HR: FRA IVAN ŠARČEVIĆ O NACIONALIZNU I JOŠ SVAŠTA NEŠTO

Profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu

Fra Ivan Šarčević: Nacionalizam je izraz primitivne političnosti i uzurpira Božje mjesto

Solidarnost s različitima, posebno s »povijesnim neprijateljima«, uvijek je skopčana s rizikom – fra Ivan Šarčević * Foto: Lupiga.com
Solidarnost s različitima, posebno s »povijesnim neprijateljima«, uvijek je skopčana s rizikom – fra Ivan Šarčević * Foto: Lupiga.com
Autor: Predrag Lucić
Objavljeno: 26. studenog 2014. u 17:00

Uz kapitalizam, nacionalizam je najbezbožnija sekularna ideologija. Najbezbožnija, jer krinkom potvrde i privilegiranja religije i njezinih institucija uzurpira mjesto Boga ili se njime služi da opravda mržnju, zločin i zločince, kaže gost večerašnje tribine na Filozofskom fakultetu u Rijeci

F ra Ivan Šarčević – profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, gvardijan samostana sv. Ante na Bistriku i intelektualac čija razmišljanja potiču na dijalog među ljudima različitih uvjerenja – gost je tribine koja će se pod naslovom »Ima li Bog naciju?« održati na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
  Večeras ćete s riječkom publikom razgovarati i o sprezi religije i nacionalizma...
  – Razgovarat ćemo o jednom od najsloženijih odnosa u modernim društvima, o destruktivnoj simbiozi religije i nacionalizma. Važno je pritom istaknuti da nije samo religija rodno mjesto modernog nacionalizma, ali jest njegovo najtvrđe metafizičko utočište i nadahnuće. Uz kapitalizam, nacionalizam je najbezbožnija sekularna ideologija.

  Po čemu najbezbožnija?
  – Najbezbožnija, jer krinkom potvrde i privilegiranja religije i njezinih institucija uzurpira mjesto Boga ili se njime služi da opravda mržnju, zločin i zločince. Izraženo u metafori geocentričnog sustava, nacionalisti smatraju da se sav svijet, i sam Bog, okreću i trebaju okretati oko njih i oko njihove nedužne, stradalničke i visoko moralne nacije.

 

  Trgovanje životima

Kakve posljedice ta simbioza između religije i nacionalizma ostavlja na ljudske živote?
  – Nacionalizam je narcisoidna i mrzilačka kolektivistička ideologija, neprijateljska prema različitom i stranom, kao što je kapitalizam sebična i na konkurenciji zasnovana ideologija koja prezire siromašne i nemoćne. A mržnja i sebičnost nespojivi su s vjerom u Boga, na čemu se etički zasniva religija. Koliko je bezbožan nacionalizam očituje se i u tome što anonimnom pojedincu daje iluziju religiozne sigurnosti i utjehe, iluziju da je prevažan i koristan, obmanjuje ga da ima nezamjenjivu mesijansku ulogu spašavati ugroženu naciju.

  A što je onaj stvarni sadržaj zakriven tom iluzijom?
  – Nacionalizam je izraz primitivne političnosti, domovinu shvaća kao »neprozračeni brlog« (Havel) u kojem obitavaju nesamokritični, primitivni istomišljenici, primitivni više moralno nego izobrazbom, bešćutnici za pravo i pravdu drugih. Nacionalizam unizuje ljudskost, a religiju politizira i retradicionalizira do kiča. Nacionalist se više boji vođe i kolektivne optužbe da je izdajnik naroda nego što je bogobojazan. Nacionalizam i kapitalizam imaju sposobnost mutiranja i prilagodbe, zavlače se u sve ideologije, religije i strukture. Za jednu nacija a za drugu novac/kapital idolatrijski su konstrukti u srcu religije, idol umjesto Boga. To su đavolske, zavodničke ideologije jer trguju ljudskim životima, svetinjama.

 

  Križevi bez Isusa

Kažete: »Ne možemo najprije postati isti da bismo živjeli zajedno.« Moraju li se kolektivni identiteti ostvarivati kroz nasilje nad onim pojedinačnim, ljudskim identitetima? I zašto toliko manipuliraju ratnim stradanjima, pri čemu svaka etnija inzistira samo na vlastitome mučeništvu i pravedništvu? Ima li kršćanstvo odgovor na to podgrijavanje rata u dušama, u kojemu često sudjeluju i sami svećenici?
  – Da, naši kolektivni ali i osobni identiteti izgrađuju se na vlastitoj nevinosti, autoviktimizaciji i krivnji drugih, jednom riječju na zlopamćenju, na ustrajnom napuhavanju zla drugih te čekanju prilike za osvetu. Kršćanstvo kao i židovstvo i islam su religije sjećanja, ali jednog različitog sjećanja. Nisu zlopamtilačke ni osvetničke, jer vjernički identitet monoteističkih religija počiva na komemoriranju Božjih spasenjskih zahvata u život pojedinca i zajednice. Iz najgore grešnosti, ropstva i smrti bivaju oslobođeni za novi početak. To nam svjedoče utemeljujući događaji ovih religija: za židove oslobođenje od faraona i izlazak iz »kuće ropstva«, za kršćane je temeljni događaj Božje uskrišenje raspetoga i umrloga Isusa, za muslimane spasonosna hidžra.
  Nažalost, u našoj praksi, od propovijedi, hutbi do hramova i spomenika, sekularno, dakle nacionalističko zlopamćenje apsorbira i zloupotrebljava vjerničko sjećanje. Zato u nas katolika-Hrvata, primjerice, ima toliko križeva bez Isusa Krista, bez uskrsnuća. Više su spomenici zla drugoga, znakovi zlopamćenja i moguće buduće osvete, nego spomenici u svjetlu Kristove praštajuće ljubavi na križu i novog, uskrslog života.

Ateizam je pluralan

Što onda ateiste čini vjerodostojnima i inspirativnima za vjernike?
  – Kao što ima raznih vrsta vjernika, tako je i ateizam pluralan, od znanstvenog pozitivizma do onog najčasnijeg ateizma kao protesta zbog neizmjerne količine zla, tolikih neskrivljenih nepravdi i nedužnih smrti u našem svijetu. I vjernike i nevjernike vjerodostojnim čini skromnost a ne bahatost, svijest kontingentnosti, zatim otvorenost za razlike, za učenje s ljudima i od ljudi, kao i praktična solidarnost za one koji su obespravljeni. A solidarnost s različitima, posebno s »povijesnim neprijateljima«, uvijek je skopčana s rizikom, pa se strašimo prelaziti samorazumljive religijske, etničke i druge torove i ograde. Zato nas teško dotiče Isusova poruka sažeta u priči o milosrdnom Samarijancu.

  Dominira li Crkvom u Hrvata nacional-političko katoličanstvo?
  – Sama sintagma »Crkva u Hrvata« problematična je i može sadržavati nacionalistički prizvuk, jer već u imenu je ukalkulirana isključivost prema onima koji su katolici a nisu Hrvati. Dosljedno tome radilo bi se i o »hrvatskoj vjeri«. Ispravno je koristiti termin Katolička crkva u Hrvatskoj jer se barem imenom otvara pristup svima, a što je i izvorno značenje pridjeva katolički. U Crkvi u Hrvatskoj i BiH, kao i u nekim drugim Crkvama u svijetu vrlo je prisutan politički katolicizam, ali koji se u različitim okolnostima pokazuje sad više nacionalistički, antipravoslavni, antimuslimanski, sad tradicionalistički, antimodernistički...

  Koliko je nacional-politička Crkva uopće katolička?
  – Kršćanstvo je vjera koja nadilazi rase, nacije, kulture i jezike. To je smisao katoličkoga. Naravno, kršćanska se vjera, baš onako kako i kaže njezina temeljna istina o Božjem postajanju čovjekom u Isusu, Židovu iz Nazareta, utjelovljuje u konkretni prostor i vrijeme, u konkretni narod, kulturu, jezik. No to je samo partikularni, krajnje djelomični identitet, ili jedan od mnogo načina kako se obitava na Božjoj zemlji, među Božjom djecom. Ono što je učinio Isus, a kasnije posebno nastavio njegov učenik Pavao jest da je Božju poruku spasenja izvukao iz ograničenja židovskim zakonom, odnosno iz zarobljujućeg stava da se mora biti židov kako bi se ostvarilo Božje kraljevstvo među ljudima. Nažalost, kršćanstvo je u povijesti činilo i čini slične pogubne devijacije zatvarajući Isusovu poruku u europocentričnu, nacionalističku kulturu ili neki lokalni mesijanizam.

 

  Ateisti kao korektiv

Vi ne krijete da vašu vjeru nadahnjuju i ateisti, ali osim posrnuća vjere u današnjem svijetu primjećujete i posustalost ateizma... Što vas intrigira kod ateista?
  – Među ljudima s kojima prijateljujem i s kojima želim prijateljevati ima ateista. Nije to velik broj niti je to eskapistički izraz nezadovoljstva s vjernicima. Dio je to i razumijevanja evanđeoskoga zahtjeva da se bude s onima »izvan« Crkve, s distanciranima, s onima koji su od nas vjernika odgurnuti ili su se razočarali našom licemjernom praksom. Čini mi se da nemam prozelitske naume. S takvim ljudima dijelim isti grad i društvo, domovinu i državu, iste radosti, nemire, pitanja, probleme. Kao i ljudi drugih vjera i svjetonazora, ateisti su moj nezamjenjivi korektiv. Ne ustručavam se s njima, sa svim oznakama svoga identiteta, dakle kao vjernik, kao Hrvat, kao bosanski franjevac i teolog, kao čovjek, konačni i pitalački čovjek, podijeliti svoje ideje, sumnje, ljutnju i strahove. Rado s njima provjeravam svoje stavove, i svoju vjeru.

  Dođe li koji put i do povišenih tonova?
  – Bude tu i žestokih rasprava, osobito s onima koji su ateisti ili agnostici iz navike, iz lijenosti kao i lakomisleni vjernici, koji su to iz lukrativnih ili profitnih razloga, za vlast i korist, ili oni koji su više antiteisti, koji smatraju da su vjernici neprosvijećeni, da sve zlo dolazi od religije, ili koji smatraju da je kritika religije jedini znak osobne zrelosti, kao što na drugoj strani religijski fundamentalisti smatraju da je svaka kritika religije nevjera.kraj teksta

27.11.2014.

AL JAZEERA: Temeljac budućem naslijeđu

Temeljac budućem naslijeđu

Projekat je inicirala Azra Akšamija, bosanskohercegovačka historičarka arhitekture i profesorica na univerzitetu u SAD-u.

Društvo, Azra Akšamija, Kulturno naslijeđe, Sarajevski ratni teatar
Svaki od doniranih predmeta u „Kolekciji budućeg naslijeća“ ima ličnu i kolektivnu priču. [Ustupljeno Al Jazeeri]

Piše: Saida Mustajbegović

Kerani podmetač za čašu simbolično je, u Sarajevskom ratnom teatru, u petak 19. septembra, položen kao „temeljac“ budućem naslijeđu. Podmetač je prvi prilog u „Kolekciji budućeg naslijeđa“.

Riječ je o projektu koji je inicirala Azra Akšamija, bosanskohercegovačka historičarka arhitekture i profesorica na američkom univerzitetu MIT u Bostonu.

Uz svijest da keranih predmeta ima mnogo, donatorka je prilažući njoj nešto drago i važno, sjetila se nane i nene koje su „donaciju“ izradile; prisjetila se da su je godinama pokušavale naučiti da kera, kao i da su shvativši da to nije jedan od njenih mnogobrojnih talenata, same izradile njeno djevojačko ruho. Priložila je jedan od rijetkih preostalih komada iz te djevojačke kolekcije.

Podmetač je tako postao dio priče o naslijeđu, koju Akšamija ispusuje sa Lejlom Hodžić (Sarajevo), Margarethe Makovec (Graz), Antonom Ledererom (Graz), Internacionalnim teatarskim festivalom MESS (Sarajevo) i Centrom za savremenu umjetnost ROTOR (Graz).

Njihov cilj je da, prilažući predmete koji imaju potpuno ličnu, priču kreiraju umjetničku zbirku koja će ostati budućim generacijama.Svako od pobrojanih simbolično je priložio „eksponat“ koji ima lični, ali i kolektivni značaj. Učinili su to u trenutku kada posjetitelji Zemljskog muzeja u Sarajevu stanu ispred zakovanih vrata; u vrijeme kada se turisti dive blještavoj zgradi Vijećnice i ne razmišljaju o spaljenom knjižnom fondu i kada već niko ne razmišlja i ne priča o otužnoj sudbini Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH.

Važnost ove kolekcije

Zašto je važna ova kolekcija? Podsjećanja radi, kada je u drugoj polovini 19. stoljeća Evropa euforično počela da traga za svojim korijenima, istraživanja prahistorijskih nalazišta dobila su poseban značaj. Te godine obilježilo je otkriće Troje u Maloj Aziji, Mikene na Peloponezu u Grčko. E baš tih godina, u pokušaju da izgrade Poljoprivrednu školu, austrougarske vlasti otkrivaju neolitsku kulturu na sarajevskom Butmiru. Upravo to otkriće bilo je povod da se organizira prvi svjetski kongres arheologa i antropologa 1894. godine.

Evropski značaj otkrića "butmirske kulture" najbolje ilustriraju riječi Škota dr. Roberta Munroa objavljene 1894. u engleskom The Timesu: "Za svakog državnika bila bi dika vrijedna lovor-vijenca da je razbio predrasude i krive nazore, koje su tako dugo tištale tu krasnu zemlju, koju rijese toliko prirodne ljepote i neobične naravne pojave, koja je bila 'terra incognita', te da je stao njegovati znanstvena istraživanja, kojim je suđeno, da razbistre prethistoričarsku civilizaciju Evrope. Pa ipak je sve to u Bosni i Hercegovini vrlo blizu savršenstvu."

Slučajno otkriće "butmirske kulture", kome su, kao i krajem 19. vijeka, povod bili građevinski radovi, ispisalo je nove stranice ne samo bosanske već i evropske povijesti. A takva svjedočanstva u BiH više nisu institucionalno važna nikome, jer su se izvršne i zakonodavne vlasti pobrinule da, primjerice, četiri-pet miliona eksponata Zemaljskog muzeja u Sarajevu nisu važne nikome. 

Izložba održana u Gazi Husrev-begovom hanikahu

Jedan djelić njih ovih dana je izložen u Gazi Husrev-begovom hanikahu kroz postavku izložbe „Skriveni svijet balkanskih žena“ gdje je predstavljena  odjeća ulicu na kraju XIX i u XX vijeku iz Etnografskog muzeja u Beogradu i Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Upravo ta izložba vrlo plastično ilustruje koliko je kolektivno sjećanje kratko i uvjetovano raznoraznim utjecajima. Stoga pitanje inicijatorke projekta Azre Akšamije prilikom simbolične donacije keranog podmetača ostaje otvoreno – šta je naslijeđe?  Inače, svaki od doniranih predmeta u „Kolekciji budućeg naslijeća“ ima ličnu i kolektivnu priču.

Podrška ugroženim institucijama kulture

Azra Akšamijia je svojevremeno pokrenula i važnu globalnu akciju podrške ugroženim institucijama kulture od državnog značaja u Bosni i Hercegovini na koju se odazvalo 200 kulturnih institucija, muzeja i galerija širom svijeta i u znak solidarnosti s katastrofalnim položajem institucija kulture u Bosni i Hercegovini prekrili svoje eksponate ili zatvorili cijele objekte.

Bio je to prvi projekat međunarodne platforme CULTURESHUTDOWN i akcija pokrenutoj zahvaljujući snazi pojedinaca kojom je skrenuta pažnja svjetske kulturne javnosti na zabrinjavajuću situaciju u bh. kulturnim institucijama.

Muzičar Damir Imamović donirao je Spisak pjesama, star preko sto godina, na kojem su tradicionalne pjesme. Upravo taj katalog svjedoči da ono što danas slušamo i nazivamo tradicionalnim i nije način na koji su sevdalinke interpretiraju danas. S obzirom da u BiH ne postoji fonoteka, jedini orginalni tonski zapisi tradicionalne muzike sa ovih prostora nalaze se u Londonu i do njih je, posvjedočio je Imamović, izuzetno teško doći.

Skenirane fotografije, za koje se činilo da blijede pred očima, donirao je Nebojša Jovanović publicista i filmski teoretičar iz Sarajeva. Pokazao je svjedočanstva o filmovima čije trake više ni ne postoje, a ni fotografija u neko skorije vrijeme također neće biti jer vrijeme uzima danak.

Arheolog Zemaljskog muzeja BiH Mirsad Sijarić donirao je knjigu koja je nedavno publicirana u kojoj je prikazano hladno srednjevjekovno  oružje sa ovih prostora.

Nihad Kreševljaković, direktor SARTR-a, donirao je dvije knjige - „Bio je lijep i sunčan dan“ i „Tajna džema od malina“ te vatrogasni šljem. Istakao je značaj druge knjige koju je Karim Zaimović koji je poginuo u dvadeset i četvrtoj godini života, napisao u ratnim uvjetima a koja je bila svojevrsna svjetiljka u vrlo mračnim vremenima, ali i simboličan pokazatelj – da pojedinac može uvijek ostaviti značajan trak ukoliko želi.

“Baštinjenje kulturnog nasljeđa normalna je pojava u svijetu, no zbog situacije u kojoj se nalaze institucije kulture u Bosni i Hercegovini mi po tom pitanju već duže vrijeme stagniramo. Zbog toga želimo zajedno sa građanima kreirati jednu kolekciju koja će biti bez političkog ili nacionalnog filtera. Kolekcija će biti izložena u galeriji Java od 03. do 12. oktobra, a svi zainteresovani će je moći vidjeti i sami dati neki predmet koji bi mogao postati dio kolekcije“, istakla je jedna od nositeljica projekta, Lejla Hodžić.

Projekt se realizira uz pomoć Kancelarije regionalne vlade Štajerske, Odjela za kulturu, Evropu i međunarodne poslove (Austrija).

Izvor: Al Jazeera
 

27.11.2014.

Balkan Inside: Yugoslav monuments, Igor Kuvač

Yugoslav monuments

 

“Understanding the difference between history and memories becomes more understandable fact that we are less talk about memories then history. Our memories are painful, and history is always glorious, and above all dealing with what has passed. Memories, although less talk about them are actual, living, sensitive.”1

The Western Balkans and the former Yugoslav republics, each of them, still, nearly 20 years after the civil war from 1991 to 1995 looking for their lost and unknown identities. Each of them, with its own truth, its own history and destiny, often reject all that the commonly and binding for all, enshrined in language, culture, lifestyle, space, mentality and finally genetic codes which are undoubtedly mixed during the centuries of coexistence. Because of the many different elements, such as closeness, different types of layers and overlapping forms. In the struggle between the past, present and future.

Among the something neglected and forgotten parts of the common history and common memories, there are also memories of the antifascist and struggle for the feedom of the Yugoslav peoples, and no matter what is in the political and ideological sense later emerged from this struggle and how it ended.

yugoslavia monuments arhitectureJust a small part of the common identity of the people of the former Yugoslavia is the richness of the heritage of the socialist international architectural style with strong local characteristics and a number of specific objects. They talk about the unique style of architecture and civil engineering, which is in the whole area of the former Yugoslavia cultivated by generations of architects whose works have shaped the space. Due to the architectural heritage of the last century, in fact, the most important and strongest has marked a unique cultural space of the Balkans, it is doubtless its influence on the mentality, awareness and identity sense of entire generations.

On this phenomenon of searching for identity and repressed, forbidden memories, nearly recalled a Danish photographer and he payed attention of domestic and foreign public and professionals on this truly unique and original architecture, together with his photographs of specific facilities memorial complexes throughout the former Yugoslavia.

"Place of Remembrance is any significant entity, whether material or immaterial, that is associated with human will or time and eventually became a symbolic element of the heritage of any community" 2

Constructed during the 1960s and 70s by Yugoslavian president Josip Broz Tito, the concrete structures were designed by numerous architects and sculptors (Dušan Džamonja, Vojin Bakić, Miodrag Živković, Jordan and Iskra Grabul, Bogdan Bogdanović, Gradimir Medaković… to name a few) to demonstrate the strength of the socialist republic throughout the Balkan hills and valleys. After the dissolution of Yugoslavia many of the monuments were destroyed, but others lay forgotten and deserted, prompting Jan Kempenaers to make them the subject of his Spomenik photography series. Kempenaers spent four years photographing the sculptures, completing the series in 2009.
____________
1 Nihad Kreševljaković, balkans.aljazeera.net/vijesti/kultura-sjecanja
2 Pierre Nora: A lieu de memoire, 1996.

Izvor: http://www.balkaninside.com/yugoslav-monuments/

.

Izvor fotografija: dezeen.com

About Igor Kuvač

Master of architecture. As a planner and designer, is engaged in the practice of urban planning in the Republic of Srpska, and through research, in themes as processes of creating architecture, and social and cultural influences on spatial identity. Occasional papers published in scientific and professional meetings and publications, and in the scientific journal Prostor S. Participates in joint exhibitions, urban, architectural and design competitions. He has received several awards and recognitions. He is voluntarily hired as graphics editor of Gazeta magazine.

Izvor: http://www.balkaninside.com/yugoslav-monuments/

24.11.2014.

Kosovo 2.0: NEDIM JAHIĆ - ZIDOVI I ROVOVI - Novembar 19, 2014

U novo doba društvenih mreža, kada su informacije udaljene jednim klikom, očekivali biste više toga od generacije koja je rođena devedesetih. Međutim, primeri poslekonfliktne stvarnosti na Zapadnom Balkanu su drugačiji. Prihvatanje samo jedne verzije istine je i dalje pravilo, iako je to sada stvar izbora, u poređenju sa godinama u kojima su režimski mediji kontrolisali sve puteve informacija u našim novorođenim demokratskim državama. Čak i obrazovana omladina sa sposobnošću da rukuje vestima  i potraži druge izvore informacija, u stvarnosti odabira jednu od dveju strana a u trenucima u kojima osećanja preovladaju – samo smo jedan status na Fejsbuku daleko od 1992. Zašto se to događa?

Evropski istorijski forum se skoro sastao u Berlinu, okupivši istoričare sa Zapadnog Balkana i iz Istočne Evrope. Smisao tog okupljanja je bio deljenje lekcija naučenih u bivšim jugoslovenskim zemljama u poslednjih dvadeset godina sa onima koji se suočavaju sa sličnim problemima u Ukrajini i Rusiji danas. Postoji posebno zanimljiv impuls u Ukrajini, gde se čini da istoričari žive istoriju, učestvujući u dokumentovanju i zapisivanju detalja koji će, zasigurno, biti tema užarenih rasprava u sledećim decenijama.

Slušajući kako Ukrajinci predstavljaju svoje iskustvo sa ratnom propagandom, lako je prepoznati se i razmisliti o obrascima ponašanja za koje smo mislili da su izum sa Balkana. Međutim, čim zađemo dublje, teško je pomisliti da je naš „napredak“ nešto iz čega se može učiti.

Nikolas Mol, sarajevski istoričar sa godinama iskustva u francusko-nemačkom procesu pomirenja, povezuje Berlinski zid sa pitanjima u Bosni i Hercegovini:

Berlinski zid je postao metafora za mnoge stvari, tako da, zašto ga ne bismo onda iskoristili za Bosnu i Hercegovinu? Mislim da u BiH ne postoji samo jedan zid, već mnogo zidova, na socijalnom, etničkom i političkom nivou. Ali zidovi nikad nisu u potpunosti nepropusni, a najzanimljiviji aspekt Berlinskog zida za mene je taj što Berlinski zid nije uspeo da ostane na nogama, već je srušen. To je, za mene, ključna lekcija koja bi takođe mogla biti zanimljiva za Bosnu: Mnogi su mislili da će Berlinski zid zauvek stajati, nisu uvideli nijednu mogućnost sklanjanja zida na miran način. A onda je, odjednom, zid otvoren i onda je nestao. Što se tiče Bosne i Hercegovine, skoro su svi pesimistični i misle da je situacija u potpunosti blokirana, te da se ništa neće pomaknuti. Ali nas istorija Berlinskog zida uči tome da, čak i zidovi koji deluju najčvršće i neprobojno mogu postati porozni i biti srušeni.

„Berlinski zidovi“ širom Bosne su daleko od demoliranja, a svaki dnevnik nas podseća na to da je strašljiva atmosfera mržnje stvarna i prisutna. Nihad Kreševljaković, istoričar i direktor Sarajevskog ratnog teatra, veruje da su međuetničke napetosti u Bosni i Hercegovini neposredno povezane sa neuspesima u formalnom obrazovanju.

Uprkos činjenici da se može pretpostaviti da je era interneta i društvenih medija otvorila prozor novim mogućnostima za pronalaženje pravih informacija, dvadeset godina kasnije nova generacija deli vesti i promoviše izvore koji su u ravni sa dominantnim mnjenjem njihovog okruženja. Sada se čini da su te razlike još realnije, jer postoji direktna komunikacija i veza širom regiona. U mnogim slučajevima, omladina ili ulazi u užarene rasprave na internetu koje kidaju ionako slabe veze koje su uspostavljene zahvaljujući njihovim prijateljstvima na društvenim medijima, ili odaberu da ignorišu „složena“ pitanja sasvim, ostavivši desetine pitanja bez odgovora.

Poslednji primeri toga da mediji pokrivaju osetljive incidente jesu vidljivi na fudbalskoj utakmici Srbija-Albanija, ili na povratku Vojislava Šešelja u Beograd. Ovi događaji su zatrpali regionalne medije, tako šaljući upozoravajući signal da su ključna pitanja prošlosti daleko od toga da budu rešena.

Mol tvrdi da nedostatak međuetničkog dijaloga o pitanjima suočavanja sa prošlošću može stvoriti probleme za zajedničku budućnost: „Primarna posledica je konsolidacija etničkih podela, te da se mladim ljudima oteža preispitivanje monoetničkih narativa i granica između njih. Zato je još važnije, s druge strane, raditi sa profesorima istorije u cilju kreiranja alternativnih pristupa predavanja istorije, i kreiranja mogućnosti i neformalnog obrazovanja gde mladi ljudi mogu iskusiti druge pristupe istoriji.“

U iščekivanju novih presuda Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, novih fudbalskih utakmica, i svih drugih događaja koji podgrevaju stara neslaganja, ova generacija je spremna sa 140 karaktera za bitku „velikih umova“. Previše je optimisično reći da živimo u 'posle'-konfliktnom društvu, jer čak i politički incidenti malog opsega na videlo iznose stvarna lica obično nasmejane omladine, jer su oni unapred razmišljali o odabiranju strane. Kada pravi trenutak nastupi, rovovi su već pripremljeni. Zidovi su tu da bi zadržali. Da li da izaberemo da živimo u trajnom primirju ili u privremenom miru?

Ova priča je napisana u originalu na engleskom.

22.11.2014.

L'atelier 256 Louis James Sarajevo 10_93

21.11.2014.

Researchers Discover Early Copy of the Quran Written Only Decades After the Prophet Muhammad’s Death

Researchers Discover Early Copy of the Quran Written Only Decades After the Prophet Muhammad’s Death

Early Copy of Quran
photo by Dr. Wilfried Lagler

Researchers at the Coranica Project at the University of Tübingen have discovered that a manuscript of the Quran donated to the university in the 19th century was written sometime between 649 and 675 AD, only 20 to 40 years after the death of the prophet Muhammad. This makes the manuscript one of the oldest surviving copies of the Islamic holy book.

The manuscript, beautifully written in Kufic, was entirely digitized and is available free for the public to view on the university’s website. The Coranica Project’s research into this and other texts is ongoing.

The Coranica project gives priority to an empirical approach, contributing to the history of the Qur’anic text based primarily on material evidence, distributed chronologically, and less on the data of the Arabo-Islamic tradition. As part of its empirical approach, Coranica aims to take into account current developments and the latest discoveries. These include continuing and amplifying the research on older written witnesses of the Qur’an, a field of study that lay dormant until the 1980s and was revived by the discoveries of Sanaa, and other well known collections, such as those of St. Petersburg or Istanbul.

Early Quran
image via University of Tübingen

via Medievalists

20.11.2014.

Šahin Šipšić: PLANETA SARAJEVO (Najbolji film snimljen u periodu opsade i o životu u opsjednutom Sarajevu)

18.11.2014.

Agresija na Hrvatsku: LOŠ GLUMAC - HRABAR ČOVJEK!


Stariji postovi

blob
<< 11/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

ANTENA :


Bloggerski svijet:

MADE IN BOSNIA:

REPERTOAR KINA BLOB:
Kino ne radi zbog nedostatka grijanja





BROJAČ POSJETA,nejasno je kako radi, i pokazuje više posjeta nego drugi brojači
2255929

Powered by Blogger.ba

Samo ovaj blog