Ljudi iz šume

Peščanik | 02/12/2013

 
Iz radio emisije 29.11.2013, govori Dubravka Stojanović. razgovor vodi Svetlana Lukic .

Svetlana Lukić: Predsednik države se jedno vreme bavio kovanjem ordenja, a onda je prešao na pečenje rakije i izgradnju crkava u svom selu a onda, mic po mic, počeo da vodi nezavisnu spoljnu politiku zemlje i da piše istorijske referate. Skoro je napisao jedan veoma dugačak, imao je i više slova nego što ih je u životu pročitao. Pismeni rad se, na prvi pogled, odnosi na Prvi svetski rat. Slušate istoričarku Dubravku Stojanović.

Dubravka Stojanović: Slušaoci Peščanika navikli su na moju večitu jadikovku o tome koliko se mnogo istorije u Srbiji stalno proizvodi. I uvek se vraćamo na ono da je kod nas prošlost manje predvidiva od budućnosti. Međutim, sad sam i ja zatečena jer – evo odmah da se poverim: idem sredinom decembra na jedan skup u Solun, božanstveni, balkanološki, na temu ’Istorija i populistička vremena’. Ja lepo prijavim referat: Drugi svetski rat, serija ’Ravna Gora’, rehabilitacija; sve najsvežije stvari donosim i ne slutim – to je bilo pre jedno mesec dana – da će me vreme potpuno pregaziti. Drugi svetski rat, pa čak i serija Radoša Bajića odlazi u drugi plan, Prvi svetski rat potpuno briše Drugi, te ja sad moram da menjam referat.

Svi, od pesnika, istoričara do predsednika države bave se revidiranjem Prvog svetskog rata, analizama Prvog svetskog rata, predsednik nam je napisao referat za naučni skup – dakle tu se nešto ozbiljno dešava. Prvo treba da počnemo od toga šta je uopšte bio povod. Dakle, povod je bila prvo knjiga britanskog istoričara Mesečari, gde se on bavi uzrocima Prvog svetskog rata. Odmah da kažem, izašle su stotine knjiga o tome i nijedna nije izazvala ovakvu reakciju. Da ne govorim da su izašle hiljade knjiga o srpskim zločinima devedesetih – nijedna nije izazvala ovakvu reakciju.

Prema tome, postavlja se ključno pitanje: kako jednom društvu koje je pokazalo apsolutnu tupost, koje nije imalo empatiju ni prema čemu, koje ne zna da se sad otkriva najstrašnija masovna grobnica – kako sad baš jedna knjiga, i to ozbiljna istoriografska knjiga – nije to tv serija nego knjiga, ozbiljna, sa fusnotama – kako to da jedna knjiga izazove ovakvu lavinu histerije? Mislim da je to neverovatan simptom kojim mi sada treba da se bavimo.

Kako je nastala knjiga Kristofera Klarka? Desilo se to da ljudi preispituju svoje sredine. I sad, da se vratimo na ono kako se uopšte tretirao Prvi svetski rat, što se istoriografija tiče, u državama Antante, gde je oduvek bilo nesporno da su Nemačka i Austrougarska te koje su za taj rat pre svega odgovorne. Onda se 1962. godine pojavila ta prekretna knjiga nemačkog istoričara Frica Fišera, gde je on postavio pitanje nemačke odgovornosti, gde je precizno dokazao da je Nemačka odluku o početku rata donela već sigurno 1908. I on je to vrlo detaljno dokazao. Od te knjige dolazi do preokreta u Nemačkoj. Do nje, proces denacifikacije je podrazumevao da je Hitler iskliznuće iz nemačke istorije. Postavljanjem pitanja nemačke odgovornosti i ratnog programa Nemačke, Fišer je pokazao da se radi o kontinuitetu, od ujedinjenja Nemačke 1871. do 1945. I to je njegova glavna teza, i kod nas je preveden njegov zaključak, Savez elita, koji bi svako trebalo da pročita. Dakle, Fric Fišer: Savez elita.

I on tu pokazuje kontinuitet nemačke osvajačke politike. Ta knjiga je pokrenula ono što se u Nemačkoj zove Historikerstreit, odnosno rat među istoričarima, koji je u potpunosti promenio nemačko društvo, omogućio 1968, dao joj argumente da bi se postavilo pitanje ’Tata, gde si ti bio za vreme rata’. I u nemačkom društvu pokrenuta je priča o dubinskim razlozima nemačke ekspanzionističke politike i to je – bez ikakve dileme danas možemo da kažemo – pobednička opcija u nemačkoj istoriografiji. Niko osim ekstremne desnice danas više ne postavlja to pitanje.

Međutim, naravno da moderne britanske, francuske istoriografije ili kanadska, ili američka, ne mogu biti zadovoljne time da odgovornost bude samo nemačka. To je ono što se ovde uopšte ne razume. Ovde se sve mora videti crno-belo, naša strana mora biti besprekorno čista, što naravno nije slučaj u modernim društvima u kojima nauka pre svega ima dužnost da preispituje, da se samopreispituje. I te ozbiljne istorigrafije se već decenijama bave odgovornošću svoje strane.

E sad, drugi je problem što to ovde niko nije primetio, što niko te knjige nije pročitao, što ne znaju da je to rešeno u tim istoriografijama – odnosno da odgovornost nije samo nemačka; da odgovornost mora da se vidi i na strani država Antante; da odgovornost leži u sistemu imperijalizma i podele sveta; da je Nemačka samo na to zakasnila i tražila novu podelu i svoje mesto, ali da Britaniji i Francuskoj na pamet nije palo da na bilo koji način dele taj kolač. Francuskoj istoriografiji je potpuno jasno, bez ikakvog spora, da se Francuska od 1801, od gubitka Alzasa i Lorene, sprema za rat sa Nemačkom.

Nema dileme da je nekoliko planova za taj rat postojalo i da je konačno usvojen isti plan kakav su imali Nemci, da će za 6 nedelja neprijatelj biti savladan, s nemačke strane bila je ideja da će se kafa piti u Parizu, a sa francuske, pak, da će to biti u Berlinu. Prema tome, nikakve dileme nema da se obe sile spremaju za taj svoj, međusobni lokalni rat, kao što i s druge strane postoji ova globalna perspektiva imperijalizma, gde svako traži svoje mesto.

Prema tome, ovo što se sada desilo sa ovom knjigom, pre svega nije nikakav eksces – to je nešto što je u dubokoj tradiciji savremenih istoriografija koje su, pre svega, kritične prema samima sebi, i to je veoma ozbiljan pokazatelj da naši istoričari razumeju svoju struku isključivo kao sluškinju države, zbog toga što oni vide da tebi samo neko treba da naredi i ti onda pišeš. I oni verovatno misle da je Kristoferu Klarku to neko naredio. I to se vidi iz ovih čestih zahteva da država Srbija treba da reaguje, da naša diplomatija treba notu da napiše, da valjda naš ambasador u Londonu traži zabranu knjige – što sad naravno govori o razumevanju slobode izražavanja, naučne slobode, pa sad možemo bolje da razumemo zašto su se kod nas zabranjivale knjige i da to nije uvek stvar nečije političke komesarske odluke, već da to baš idu iz tih najužih kugova zahtevi da se neka knjiga zabrani.

E sad se postavlja ovo pitanje koje je ovde izazvalo toliku reakciju, to pitanje uloge Srbije u svemu tome, odnosno mi sad treba da se suočimo s tim da od Berlinskog kongresa 1878, dakle od trenutka kad je Bosna i Hercegovina stavljena pod kontrolu Austrougarske, ovde nastupa apsolutna histerija, dakle od tog trenutka počinje mentalna, psihološka, ideološka, politička, vojna priprema za taj takozvani konačni obračun. I tu nema nikakve dileme, ko god pogleda štampu iz tog vremena videće koliko je neprekidno bilo tog leleka za Bosnom koja je naša, koja nam je oduzeta, koja je nepravedno poklonjena i tako dalje.

Novi okidač je aneksija Bosne 1908, koju sam pažljivo proučavala kroz štampu i sve što je napisano tada. To izaziva potpuno stanje neposredne ratne opasnosti, tu su svi, uključujući i Jovana Skerlića, uključujući sve one koje bismo danas nazvali liberalima ili zapadnjacima, oni su svi već – zamišljam ih – naoružani, spremaju se da krenu i samo čekaju mig od Petrograda – mada je Petrograd naravno prihvatio aneksiju Bosne i Hercegovine. Godinu dana traje atmosfera potpune spremnosti za taj rat. Dakle, to je druga stepenica.

Treća stepenica su Balkanski ratovi, koji su sada dali krila, Srbija je udvostručila svoju teritoriju, rešeno je takozvano pitanje na jugu, dakle, sad ostaje taj obračun na zapadu. U tom spoljnopolitičkom okruženju, i tom dizanju temperature neprekidnom, tokom 40 godina, u tome imamo taj takozvani sukob vojnih i civilnih vlasti. Dakle, između ovih koji su izveli prevrat 1903, između Apisa i Crne ruke kasnije, i civilnih vlasti, kao što je kralj i kao što je Nikola Pašić i njegova vlada. Taj sukob traje od samog početka, podaci koje imamo govore o tome da je Apis apsolutni vladar iz senke, da sve važne odluke, od toga ko će biti ministar, do toga kakav će se sporazum sa Bugarskom potpisati odlučuje na kraju on, da se on ponaša tako da kada mu se ne dopada nešto, on gužva papir i gađa ministra i tera ga da to sve promeni. Prema tome, on je i više od vladara iz senke, to se apsolutno vidi iz svih izvora. Vidi se da je vlast negde izvan institucija, negde na drugom mestu.

Kad su se završili Balkanski ratovi, ne znajući više kako da ih smiri pretpostavljam, Pašić toj grupi oficira daje takozvane nove krajeve: Kosovo, Sandžak i Makedoniju, njima na upravu. Tamo je uvden vojni režim, ali nije samo uveden vojni režim, nego je dato baš njima. Dakle oni to dobijaju kao neko feudalno leno, oni to dobijaju kao plemićku titulu, otprilike iz zahvalnosti za sve dobro što su učinili. Njihova moć je sada tek time uveličana i naravno, oni nisu time zadovoljeni, naprotiv, to je samo potvrda slabosti države i da država ne može protiv njih. Oni 1911. prave tajno udruženje za koje, podsećam, obično se govori Crna ruka, ali podsećam da se zvalo Ujedinjenje ili smrt i podsećam da su se njihove novine zvale Pijemont – dakle, onaj deo Italije koji je izvršio ujedinjenje. Prema tome, nema nikakvog spora šta je njihov politički program.

Njihov politički program je takozvano ujedinjenje srpskog naroda, pa sad još ako tu neko upadne – upadne. Oni od početka 1914. ulaze u otvoreni sukob sa takozvanim civilnim valstima. Vrlo je neizvesno u tom sukobu ko bi odneo pobedu. Rezultat tog sukoba je povlačenje kralja Petra u junu 1914. i prepuštanje vlasti onome koga zovemo regent Aleksandar, to se dešava zbog toga, a ne zbog slabog zdravlja, kao što se obično kaže. Zbog toga se raspisuju i izbori za leto 1914, i to je jedan sukob biti ili ne biti. To je sukob definitivan ko će pobediti. U tom sukobu dolazi do Sarajevskog atentata. Znači, mi ne smemo taj atentat da gledamo izvan tih unutrašnjih sukoba i sasvim je sigurno da je politički deo oko atentata upućen protiv civilnih vlasti, protiv Pašićeve vlade i protiv, u krajnjoj liniji, kralja Petra.

Šta su oni hteli time da postignu, ne možemo zati. Da li su oni očekivali lokalni rat, da li su uopšte očekivali rat; ne verujem da su očekivali svetski – oni nisu znali za ove nemačke planove – ali ono što je sigurno, to je da to vladi nije odgovaralo, da je Pašić upravo bio u predizbornoj kampanji u Nišu kad mu je stigla ta vest, i svi izveštaji govore da je bio potpuno konsterniran i svestan šta znači atentat u Sarajevu. Kad stiže ta vest, on je u kampanji, drži čovek mitinge, dakle ne sluti ništa i sasvim je sigurno da zvanična srpska civilna vlast nema nikakvog interesa u tome, ali ovi imaju. I kažem, to je pitanje života ili smrti, koje se na kraju rešilo zaista montiranim procesom u Solunu i streljanjem Apisa i njegovih najbližih, prema tome završilo se pobedom civilnih vlasti, ali u tom trenutku je to bilo neizvesno.

I taj atentat se mora tako gledati, jer je Ujedinjenje ili smrt pripremalo atentatore koji su bili u Srbiji, sigurno dve godine su bili tu, prebacilo ih je u Bosnu, naoružalo i organizovalo sve. Tu nema nikakvog spora o odgovornosti. I po mom mišljenju, daleko bi bilo bolje da se naši istoričari bave tim pitanjem, odnosno zašto država nikad nema snage, zašto su ti nekontrolisani elementi, od Apisa do današnjih huligana, uvek jači od te države, dakle, o čemu se tu radi. To je za mene presudno pitanje. Ne kažem da je država odgovorna za Prvi svetski rat, taman posla, tu su sasvim jasni interesi velikih sila, i ona se samo tu, po mom mišljenju, pogrešno namestila, po svom običaju, ponovo. Ali ova dimenzija je za mene, kao nekog ko ovde živi, presudna.

To je, dakle, priča što se tiče odgovornosti, ukratko, velikih sila, što se tiče pitanja uloge Srbije u svemu tome, ali to je sad još uvek daleko od odgovora zašto mi imamo ovu histeriju u Srbiji. Odmah da kažem da Prvi svetski rat ima ogroman takozvani identitetski potencijal. On je prosto idealan događaj da preko njega šaljemo razne proto-fašističke poruke koje je potrebno slati u određenom trenutku, i vratiću se na to. Ali sad mislim da moramo da se vratimo na istoriju socijalističke Jugoslavije i na upotrebe Prvog svetskog rata i na ulogu koju je priča o Prvom svetskom ratu imala.

Prva godina koje moramo da se setimo je 1972. kada izlazi Vreme smrti Dobice Ćosića. Taj roman je okidač, i to će postati biblija svih nacionalističkih krugova koji će se umnožavati od tih sedamdesetih godina pa nadalje. To će postati ta sveta knjiga, to objašnjenje koje se traži, ta riznica velikih misli i mudrosti, ali će biti potrebno 10 godina, a biće potrebno i da Tito umre, da bi se desio sledeći događaj – to je 1983 – sama sam bila iznenađena kad sam spremajući ovo našla taj datum: da Jugoslovensko dramsko tada postavlja Kolubarsku bitku. Mislila da je to bilo mnogo kasnije – ne, to je 1983. godina.

Išla sam na tu predstavu, i sećam se da nisam mogla da verujem šta se tamo dešavalo. Ljudi su ustajali, vikali ’Juriš’, pevali; ta publika samo što nije sklonila te glumce i krenula u rat odmah. Dakle, to je bilo jedno stanje nezabeleženo sigurno u pozorištu, možda je Nemačka ranih tridesetih imala takve, to bi bilo zanimljivo videti, ali ja se dobro sećam te predstave koja je bila jasan početak rata drugim sredstvima, da parafraziram Klauzevica.

Sledeća godina je 1985, kada izlazi Knjiga o Milutinu. Milutin je srpski seljak, da podsetimo, njegova ključna žrtva je žrtva u Prvom svetskom ratu. Taj roman opisuje njegove razne nedaće, i Drugi svetski rat i tako dalje, ali zapravo je presudno ono što se dešava sa njim u Prvom svetskom ratu, gde se pokazuje da je on, pod jedan, neshvaćen (on je, naravno, ta Srbija) – pokazuje se da je on žrtvovan za pogrešni cilj, Jugoslaviju, zloupotrebljen do maksimuma, siromašan i jadan i tako dalje.

Dakle, knjiga o Milutinu je, mogli bismo da kažemo, jedan kratki kurs Vremena smrti. Ko će sad to da čita, to je stvarno preogromno i predosadno, dakle Knjiga o Milutinu je idealna – 100 strana, jedno 20 izdanja, 6 miliona prodatih primeraka, to je taj ekstrakt. To je taj dajdžest misli Dobrice Ćosića, biser do bisera.

I onda imamo 1989. godinu sa Valjevskom bolnicom, opet Jugoslovensko dramsko, dakle to je opet prerada, ali tu je sad stvar otišla daleko, Milošević je sad već na vlasti. Lično ne verujem u spontanitet tih umetničkih dela. Sklona sam, iako ne verujem u teorije zavere, ali sklona sam da mislim da su ta dela, pogotovo njihova kondenzacija od polovine osamdesetih godina, bila deo priprema tih ratova, da je to takozvana ideološka pozadina tih ratova, i da je u tome bilo i nekog sistema, što bi se reklo; da to nije bio samo vapaj umetničkih duša, već da je tu bilo i malo ozbiljnije pozadine.

Ono što je sada dokaz za moju tvrdnju jeste činjenica da, kad su ratovi počeli, svi su zaboravili Prvi svetski rat. Da li ste vi ikada od 1991. čuli išta o Prvom svetskom ratu? Ne. On je potpuno zaboravljen od tog trenutka. Prema tome, on je samo bio upotrebljen da bi se napravila ta potrebna psihološka napetost u kojoj možete da napravite novi rat.

Onda je došla promena vlasti 2000. godine. Niko više nije pomenuo Prvi svetski rat. Sva koncentracija je bila na Drugom svetskom ratu. Sva koncentracija je bila na rehabilitaciji Draže Mihajlovića, na promeni ulica, rušenju spomenika, menjanju udžbenika, sve ono što smo toliko puta pričali. Dakle Prvog svetskog rata nema poslednje dve decenije. To je zapravo najbolji dokaz da on, zapravo, nikoga ni ne interesuje i da ovde uopšte ni sada ne govorimo o Prvom svetskom ratu.

E pa sad, kako onda možemo da razumemo šta se sada dešava. Naravno, mi možemo da kažemo da je to ventil za frustrirano društvo. I bićemo u pravu. I bićemo u pravu kad kažemo da se svi bolje osećaju kad zbijaju redove, kada se stave u stado, kada ih predsednik pohvali što su to sve lepo rekli, kad se svi svedu na jednu misao. Dobro, to je takođe važna komponenta, dakle ta autoritarnost, gde je svima bolje da misle isto. Sada ću da se vratim na ono što sam na početku najavila, odnosno da je Prvi svetski rat idealan prostor za tu manipulaciju. U njemu se dakle nalazi sve ono što je potrebno da bi postalo politički okidač. Imamo realno ogromne srpske žrtve, imamo smrt na sve strane: smrt onih koji su bili u vojsci, smrt civila, tifus, okupaciju, preteču koncentracionih logora u Mačvi i tako dalje.

Imamo, što je vrlo važno, pobedu. Neophodno je da ide ta kombinacija – i žrva i pobeda; to mora da ide zajedno. Imamo tu stalnu neshvaćenost – dakle sad se vraćam na Milutina – niko tu žrtvu nije dovoljno shvatio, a cilj je opet bio pogrešan, tj. Jugoslavija. Imamo tu ideju da mi uvek sve radimo za druge – dakle to piše i u udžbeniku, piše da se Srbija ponovo, po ko zna koji put, sa pogrešne strane istorije vratila na pravu i pružila ruku Hrvatima koji će uvek biti na pogrešnoj strani i tako dalje.

Imamo tu ideju da ovde počinju svi svetski ratovi, da se oni ovde završavaju, dakle čitav niz tih presudnih mitskih momenata u svesti, našli su se baš oko Prvog svetskog rata i zato je on užasno zgodan za upotrebu. Međutim, recimo ako govorimo o tim žrtvama, odnos prema tim žrtvama kao stvarnim ljudima pokazuje da oni uopšte nisu važni. Oni pre svega nikada nisu pobrojani. I niko neće da oni ikada budu pobrojani. Idealno je da se doda još jedno 500 hiljada, ako je moguće. U udžbeniku piše milion i po. Ono što je realna procena istoričara je 700 hiljada. Dakle, uvek govorimo o tome, ali niko, pa ni danas, ne pokreće pitanje eventualnog stvarnog utvrđivanja broja tih žrtava. Prema tome, taj odnos prema žrtvama, prema realnim ljudima pokazuje da uopšte nisu u pitanju žrtve, dakle opet je u pitanju nešto drugo. I mi sada tražimo šta bi to bilo.

Ono što je sada važno, to je ponašanje predsednika Nikolića u tim danima oko proslave primirja 11. novembra. On je tada, da tako kažem, re-sahranio Milunku Savić, i on je tada napisao jedan istorijski referat za Politiku na više strana. Ono što je jasno iz njegovog govora, prvo, to je da se tu uopšte ne radi o 1914. kao što smo, evo, do sada već naslutili, nego se naravno radi o 1991, za početak. Jer on više puta ponavlja ’hoće da nas optuže po treći put, po četvrti put u ovom veku optužuje se Srbija da je za sve kriva’, i za taj rat, i za ratove devedesetih. Dakle, to je nešto što je refren njegovog istorijskog referata, i jasno je da je to ključna poruka. Dakle, poruka je kakav treba da nam bude odnos prema ratovima devedesetih, a ne prema Prvom svetskom ratu i on sve vreme skida odgovornost sa Srbije za ratove devedesetih.

U tom svom istorijskom referatu objavljenom u Politici, pored tog svog bavljenja 1991, on eksplicite ponavlja i cilj. Jer on na kraju tog svog referata kaže ’umesto da se mi time bavimo svi’, predlaže predsednik Nikolić – evo citiram – ’zapitajmo se kako žive Srbi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu’. I to je to. Dakle, on u stvari ne govori ni o prošlosti. On govori o budućem ratu.

A ova tobože nevina rečenica ’zapitajmo se kako oni žive’ – pa to je Miloševićeva rečenica. Rat je počeo kao odbrambeni rat Srba koji žive u Hrvatskoj, Crnoj Gori i tako dalje, i rat je počeo sa idejom da eto valjda i mi imamo pravo da svi Srbi žive u jednoj državi. Je l’ tako? To je program hiljadu puta izgovoren. Mi se samo pravimo da ne znamo šta on znači. Njega je ponovio predsednik Nikolić u zaključnom delu svog istorijskog referata, dakle on nam je objasnio i šta je cilj.

Dva su se simbola stekla tih dana. Jedan je prošle godine, što bi rekla Olga Manojlović, inventovan, to je onaj cvet Ramonda, koja ima s jedne strane onu petljicu koja je iz Albanske spomenice – dakle, gde treba svako od nas da se oseća kao da prelazi preko Albanije – o tome smo zabeležili sve što imamo da kažemo, a taj cvet je takođe izuzetno zanimljiva stvar. Dakle, proučila sam sve, koliko sam stigla, blogova i svega, diskusija, i svi su se ti diskutanti složili da taj cvet raste samo na Kajmakčalanu. Taj cvet jeste endemski na Balkanu, ali na jednom širokom pojasu, od Epira do Bugarske taj cvet raste, međutim to je potpuno bezveze da on raste na tolikom prostoru. I sada, ako gledamo, on je sada već sveden, jadan cvet, raste samo na Kajmakčalanu, to je prva stvar.

Druga stvar, za njega presudna, jeste da je on cvet feniks. Dakle, vi ga kao uberete, on se osuši, vi ga zalijete, i on opet – što je, naravno, priča o Srbiji, oni to otvoreno kažu, ali ja želim ponovo da napomenem: ne mislim da oni govore o prošlosti. Oni se pozivaju na nju, ali oni hoće da kažu: ako se Srbija toliko puta ponovo podigla, ništa nas neće koštati da ponovo se tako osušimo pa zalijemo, osušimo, pa zalijemo.

Dakle, to je poruka za budućnost. Milunka Savić, sada otkrivena, a želim da se vratim na to da je ona zapravo bila zaboravljena u kraljevini, jer je ona njima nešto smetala tada, a da je od Branka Pešića dobila stan u Beogradu, i od socijalističkih vlasti je dobila penziju, prema tome, ona je itekako dobila svoje mesto u društvu, ali za vreme komunizma a ne onako kako predsednik kaže. Međutim, šta kaže predsednik? Predsedniku naravno nije ni do Milunke. Jer u jednom momentu sam pomislila ’pa čekaj, ovo možda nije tako loše jer je gender korektno, pa kao baš lepo što su našli Milunku’. Međutim, to je silovana Milunka. Ova Milunka nije zbog sebe važna, nego da bi se reklo ovo (kaže predsednik Nikolić): ’Odvažna kad treba. Nepobediva i uspravna (dakle Srbija ponovo). Svakom da se nađe i pomogne (dakle, opet ta ideja da mi uvek pružamo ruku), a opet, skrajnuta kad drugi pomisle da tako velika i snažna može da zasmeta’. E sad ja stvarno ostajem nema, jer ne znam da li je Milunka velika i snažna, ili je to možda Srbija.

Za mene ni Milunka ni Srbija nisu velike i snažne, ali je poruka direktno iz Vremena smrti Dobrice Ćosića. Dakle to je direktno ta misao kako se dobija u ratu, gubi u miru, kako vas skrajnu kad se uplaše tobož od vaše veličine – mislim, to stvarno treba da si dobro oboleo da veruješ da se neko plaši te veličine. Dakle, tu su sad ta dva simbola bila izuzetno važna. Ali ni to nije dovoljno. Dakle, za ovaj stepen histerije, meni se čini da treba tražiti dalje. Dokaz za mene da to nije dovoljno jeste činjenica da je ovde, na primer 2012-2013, moglo da bude proslavljeno 100 godina Balkanskih ratova. To je prošlo mukom, potpunim. Dakle, ovde se ne radi ni o kakvim proslavljanjima istorije, jubileja, poštovanju naših tradicija, što bi rekao predsednik – jer što se toga niste setili pre dve godine, kad su bili Balkanski ratovi? Užasno su bili važni.

Prema tome, treba iskoristiti ovaj trenutak i mislim da upravo čitavu ovu histeriju treba razumeti samo u okviru ovog političkog trenutka. Vrlo, vrlo konkretnog ovog trenutka. I mislim da je poenta u tome što je u stvari predsednik Nikolić održao jedan vrlo antievropski govor. I on daje jednu krajnje stereotipnu sliku o ciničnom Zapadu koji je spreman na sve, pa i istinu da pogazi, koji sve to radi zbog svojih interesa, ili kao što kaže predsednik, nekoliko srebrnjaka – mislim, srebrnjaka, iz kog je to vremena? – da Evropa zbog svog jedinstva revidira (to je opet ona ideja da Brisel naredi nekim istoričarima da oni napišu neku istoriju, i tako dalje).

Prema tome mislim da cela ova histerija mora da se razume u okviru podele između Nikolića i Vučića – da jeste možda u dužnosti predsednika da stavlja vence na spomenike, ali da nije u njegovoj dužnosti da drži ovakvu vrstu govora, i da je ovo na simboličkom planu ono o čemu je Vesna Pešić pričala, odnosno nova uloga predsednika, koji sada izlazi iz ustavom zadate svoje uloge, koje se lepo, za svaku pohvalu, držao prethodnih godinu i po dana. Ali da je ova sada vrsta govora nešto što je direktan, zapravo njegov ili njegove okoline, stav prema evropskim integracijama Srbije.

Ja to ne mogu drukčije da razumem, zbog toga što zemlja koja kreće u evropske integracije, i čeka da li će danas ili sutra da dobije ono na potpisivanje – ta zemlja treba da iskoristi Prvi svetski rat i da kaže ’Mi smo saveznici. Mi smo dobili prvu bitku, bitku na Ceru. Mi smo dobili Kolubarsku bitku i zajedno smo bili na Solunskom frontu’. Dakle, ovo je neverovatna priča za korišćenje u smislu evropskih integracija, ako je to interes ove zemlje. Ovakvi istupi predsednika govore da to nije interes ove zemlje. Jer on zapravo preko Prvog svetskog rata, pre svega nanovo poništava ulogu Srbije, što je ovde uobičajeno, ali u stvari on sada objavljuje rat tom Zapadu, militantnim govorom, on govori ’mi ovo ne smemo dozvoliti, mi ovo nećemo prećutati, govorićemo makar jedan glas samo ostao’, i tako dalje, dakle on direktno baca rukavice u lice tim evropskim državama i to je, po mom mišljenju, pravi okvir u kome mi treba ovo da razumemo.

Ono što je takođe uvek naša tema, to je zašto su se sad svi tako primili. Jedna stvar je to što vole da dele jednu misao, i to im je kao da dele jednu vatru, tako, lepše se osećaju u toj pećini, ali tu je i taj stalni proto-fašizam koji vi za čas možete da dozovete, i želim da uputim naše slušaoce na jednu izvanrednu, neobičnu kritiku pozorišnu, koja se pojavila u Politici za vikend, kritiku iz pera Ane Tasić, koja je pisala o nečemu što ja nisam ni primetila, a to je da je Srpska trilogija postavljena sad ponovo u Narodnom pozorištu, da je bila pretpremijera, i da je ta pretpremijera – ona to nije rekla – u stvari potpuno identična onome što se desilo i na predstavi Kolubarska bitka: ljudi su ustajali, pevali su Tamo daleko cela sala, cela publika je stajala u stavu mirno, kao da je to himna, potpuna je bila euforija i glumaca i publike. Dakle, ponovilo se sve ono što se desilo 1983. godine.

Dakle vi idete na jedno dizanje emocija koje nikada nije slučajno, i zato sam tada rekla da ne verujem u spontanitet tadašnjih umetničkih ambicija, predstava i romana, i ne verujem ni sada, jer kako baš taj užasni, bezvredni kič, Srpska trilogija, da se sada nađe i uklopi u celu stvar. Ima toliko dobrih stvari koje bi se moglo o tome napraviti, stavite Brehta, ali on je protiv ratova. Ali ne, nego se prevo peva Tamo daleko. Tako da, zašto je to masovna histerija? Zato što mislim da je ovo u stvari bio ventil ne samo za onu opštu frustraciju o kojoj mi govorimo, nego za tu frustraciju Evropom.

Mislim da su oni sad, svi ti koji su se uključili, ta opšta ponovo podignuta temperatura, su se osetili olakšani da, napadajući pobogu britanskog istoričara, u stvari napadaju Evropu; da je ta knjiga Mesečari – možeš misliti, jedna knjiga sa fusnotama, ozbiljna, šta sad ima Ljuba Simović da se obračunava sa britanskim istoričarem, na šta to liči uopšte – ali da je to zato što je on sada postao zapravo simbol te Evrope i da je ovo u stvari taj pravi odušak tog odnosa. To stvaranje tog osećaja da smo mi ugroženi, da ima negde neka neverovatna laž protiv nas (koja nikakve veze, naravno, s nama nema), i da mi sad treba protiv toga vrlo strasno svi da se uključimo u tu borbu – dakle ja to tako razumem.

U užepolitičkom smislu, razumem to kao novu politiku Tomislava Nikolića i ugrožavanje evropskog puta Srbije oličenog u Aleksandru Vučiću, a u kolektivnom smislu kao zapravo pravi izraz odnosa prema Evropi, na isti način kao što su dvojezične table u Vukovaru samo, naravno, simptom za jedan, u stvari, rasizam koji postoji prema Srbima u hrvatskom društvu. Dakle, to su ta pomeranja.

Ti kao lupaš tablu, a u stvari genocidiraš ili isteruješ Srbe i radiš s njima šta hoćeš, a ti ovde vešaš britanskog istoričara naopačke zato što ti u stvari na taj način možeš da iskažeš svoj kompleks niže vrednosti, svoj strah, svoje nesnalaženje u toj Evropi, svoje nerazumevanje, svoju anksioznost i paniku da se ti u stvari tamo nećeš snaći. I ja mislim da je to u stvari taj najdublji korak i najdublji sloj, i da mi treba da tako čitamo ovo stanje nastalo oko Prvog svetskog rata.

Svetlana Lukić: A da, još je zgodno, ko će onda da pominje Tomašicu.

Dubravka Stojanović: I to i hiljadu drugih stvari, Srbijagas, mislim, može da posluži za svašta. Ali ne mogu drukčije da razumem taj referat na 20 strana. To mu je neko napisao. I to neko ko to dobro zna, jer govori o Fišeru. Nije to čak ni Oliver Antić. To nije spontano iz nečije duše izašlo, nego je to deo političkog obračuna koji je u toku

Na 29. Skupštini Kantona Sarajevo jedanaest suzdržanih zastupnika presudilo je da godišnji izvještaji o poslovanju pet institucija kulture KS ne budu usvojeni... Posljedice ovakvog odnosa prema kulturi jesu da je uskoro više uopće neće biti... Donosimo osvrt na ovaj sraman potez sarajevskih zastupnika

Piše: Dunja LATINOVIĆ (tekst uz dozvolu autroice prenesen sa bloga)

Suzdržani zastupnici su na 29. Skupštini Kantona Sarajevo obnovili najbolje prakse i iskustva Zapadne Evrope… iz druge polovine 18. vijeka. Kao istinski prosvijećeni apsolutisti, suzdržani smatraju najboljom koncentraciju cjelokupne vlasti u svojim rukama i ne postoji ni institucija ni sistem važniji od njih samih. Za razliku od onih iz druge polovine 18. vijeka, našim apsolutnim prosvjetiteljima iz 2013. ne potkrade se niti jedna jedina avangardna ideja.

VEZANI TEKST: REVOLTIRANO PISMO DIREKTORA HISTORIJSKOG ARHIVA SARAJEVO, HARISA ZAIMOVIĆA: Da li iko od skupštinskih zastupnika u Sarajevu uopće zna u kakvim uvjetima naša ustanova danas radi?!

Na 29. Skupštini Kantona Sarajevo jedanaest suzdržanih zastupnika (13 ih je bilo za, 5 opravdano odsutnih, jedan se nije izjasnio i 5 u hodniku) odlučili su da uprkos pozitivnom poslovanju i uz budžetske rezove do 50%, uprkos ostvareniim brojnim domaćim i međunarodnim projektima u neuslovnom prostoru za rad, uprkos tome što je 2012. bila među najuspješnijim godinama JU Historijski arhiv Sarajevo isključivo zahvaljujući sposobnosti i uloženoj energiji menadžmenta, odlučili su da ne usvoje godišnji izvještaj ove ustanove. Još četiri javne ustanove kulture Kantona Sarajevo doživjele su istu sudbinu.

Zajahalo tako jedanaest suzdržanih zastupnika JU Historijski arhiv Sarajevo, jahači apokalipse, njih jedanaest a ovaj jedan pa će da se smjenjuju.

Uobičajena je skupštinska praksa da se zastupnici prije same skupštine odrede naspram predloženih izvještaja. Nikakvu ulogu u tome nemaju zaključci i preporuke skupštinskih komisija (u slučaju Arhiva Komisija za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa i Komisija za kulturu i sport) pa tako i tvrdnje direktora Zaimovića (Arhiv) i Vučića (Narodno Pozorište) da je nelogično da su isti zastupnici koji sjede u tim komisijama najprije pozitivno ocijenili izvještaje a potom glasali suzdržano ne stoje. Uloga komisija jeste da potvrde ili ne da je izvještaj formalno i pravno ispravan, da je prošeo adekvatnu proceduru i da je spreman za raspravu na Skupštini. Dakle, niti je išta u skupštinskom djelovanju nelogično niti su suzdržani zastupnici glasali sami protiv sebe.

Naprotiv. Dogovorili su suzdržani još dok su Zaimović i Vučić potpisivali svoje izvještaje da je došlo vrijeme za preraspodjelu plijena i nikakav izvještaj o uspjesima ovih progresivnih direktora ih u tome neće omesti. Kao na stočnoj pijaci, pratili su ponudu, opipavali životinje, razjapljivali im čeljusti, procijenjivali ih, preračunavali se, svako za sebe jer tu niko nikome ne vjeruje budući da su svi složni u opštoj otimačini.

Kao istinski privatni i apsolutni patroni kulture u Sarajevu, suzdržani zastupnici odgovaraju isključivo sami sebi i uz punu slobodu raspolaganja kulturnim dobrima. Pogledom odozgo tek se nazire šablon međustranačke razmjene i trgovine. Ipak, za razliku od gradova gdje je privatna patronaža odvojena i nespojiva sa javnim dobrom, Sarajevo je na 29. Sjednici Skupštine uspjelo da pomiri ova dva koncepta. Backoviću je tako, kako sam kaže “pripalo” Narodno pozorište a građani Sarajeva će da finansiraju.

Da parafraziram Peđu Kojovića, zastupnika koji je glasao “za”, posljedice ovakvog odnosa prema kulturi jesu da kulture nema, da neće biti kulturne politike koja će ikada moći da se primijeni i neće biti programa do festivalskih. Posljedica ovakvog izbora zastupnika u Skupštini jeste ovakav odnos prema kulturi.

A onda će neki novi ili isti ovaj suzdržani ili onaj što čitave sjednice Skupštine presjedi u hodniku pa mu je mrsko da uđe u salu i da barem samo glasa (kao što su u ovom slučaju bili Vajzović – Demokratska fronta, Rađo - SBB, Hošić - SDU, Jurić - SDU i Radeljaš - BOSS), trideset i sedmom stranom izvještaja JU Historijski Arhiv Sarajevo za 2015. pokušati da obriše masnu fleku od ćevapa na svom civilizovanom odijelu.

Pritom, ovde nije riječ o ličnostima niti o iluziji da će mladi, progresivni ljudi poput direktora Zaimovića i Vučića otići iz zemlje, iščeznuti, nestati. Novi Zaimović, jednako srčan i sposoban će doći, shvatiće da umjesto na neophodnih konstantnih 18C, građa Arhiva baš kao i građani Sarajeva trpi ljetne vrućine a zimi se smrzava na temperaturama ispod nule u depou koji tone. Vidjeće da se papir truni i da se stvaraju gljivice na građi od neprocjenjive vrijednosti proglašenoj nacionalnim spomenikom kulture Bosne i Hercegovine. Zasukaće i novi Zaimović rukave i zajedno sa svojim uposlenicima upustiti se u borbu očajnika protiv prašine i prirodnih pojava. Shvatiće da je sam u tome i da podrške sistema nema. Shvatiće da će za deset godina nacionalni spomenik kulture Bosne i Hercegovine da propadne. 

A onda će neki novi ili isti ovaj suzdržani ili onaj što čitave sjednice Skupštine presjedi u hodniku pa mu je mrsko da uđe u salu i da barem samo glasa (kao što su u ovom slučaju bili Vajzović – Demokratska fronta, Rađo - SBB, Hošić - SDU, Jurić - SDU i Radeljaš - BOSS), trideset i sedmom stranom izvještaja JU Historijski Arhiv Sarajevo za 2015. pokušati da obriše masnu fleku od ćevapa na svom civilizovanom odijelu.

Godina 2022. JU Historijski Arhiv Sarajevo savršeno funkcioniše. Depo potonuo, nacionalni spomenici kulture Bosne i Hercegovine se raspali, razgradili. Problema više nema. 

(DEPO PORTAL/aa)

Na sceni Sarajevskog ratnog teatra izvedena je nova predstava: Jean Paul Sarte: "ZID" ,u režiji Zulfikara Filandre.

Posljednji put, u Sarajevu, predstava bazirana na Jean Paul Srtreu igrana je tačno prije 20 godina, jednog ratnog decembarskog dana. Režirao ju je tada talentirani student odjeska Režija na ASU Sarajevo – Dino Mustafić. Zapravo, on je Sartre-u posvetio značajnu pažnju jer je pored „Zida“ postavio i „Prljave ruke“. Sjećam se tog nekog dana, tamo daleko u opsadi, sjedio sam u Kamernom teatru.  Zajedno sa revolucionarima iz Španskog građanskog rata i stotinjak heroja opsade Sarajeva prolazili smo kroz posljednje sate naših života. Osuđeni na smrt strijeljanjem stajali smo svi skupa pred ZIDOM... Bili smo kao živi zakopani u nekom mrtvačkom sanduku i čudom, od kojih je bio sastavljen svaki dan pod opsadom, te večeri uživali smo u predstavi.

I nakon valjda stotinjak režija Dino se i danas sigurno najbolje sjeća te, svoje prve profesionalne predstave, odigrane druge sarajevske godine pod opsadom.

Dinina sjećanja već mi pomalo zvuče kao neke zalutale rečenice  iz nekih knjiga ratnih i logorskih memoara kakve je volio čitati moj rahmetli otac.

“I dan-danas osjetim pod kožom tu hladnoću: hladno u kući, hladno u pozorištu, napolju, svuda strašno hladno. Odlučio sam da uprizorim Sartrovu novelu Zid zato što je postojalo mnogo analogije između onoga što se događalo u noveli i u životu. Scenografsko rješenje bio je zid od deset metara koji se pomjerao tokom predstave, i jedina mogućnost da se ono realizira bilo je da nekako nabavimo drvo. A to tada u Sarajevu prosto nije bilo moguće. Dosjetili smo se da je jedini ko bi tada mogao imati drvo – Pokopno društvo. Pristali su. Morali su da raskuju mrtvačke sanduke da bismo mi imali scenografiju.“

Samo jedna, podjednako duhovita i zastrašujuća, činjenica da su raskovani mrtvački sanduci kako bi nastala teatarska predstava opisuje sve ono što bi se moglo naći u nekom udžbeniku ili knjizi pod nekim od naslova poput:“Historija umjetnosti pod opsadom“ ili  „Kulturni otpor“.  Na plakatu Dininog zida pisalo je: Sponzor – Pokopno društvo.  

Predstava je dobila i poziv za učešće na festivalu u Avinjon, ali ekipa nije mogla izaći iz Sarajeva. Odlazak na takve festivale poput Avignona ili Edinburga je oduvijek san i cilj svih onih čiji je posao vezan za teatar. Na neki način, uspjehom na tim festivalima valoriziraju se najveća teatarska postignuća.

Tih dana kada je nastao Dinin „Zid“, a to je istina, u cijeloj Evropi bilo je samo jedno mjesto na kome su umjetnici, kulturni i svi drugi javni radnici mogli valorizirati vlastitu vrijednost – Sarajevo. Ovdje se održavao jedini tada relevantan „festival“ koji je mogao pokazati značaj i vrijednost umjetnika/ca i njihovog djela.

Zbog toga, umjetnike kojih su tih godina samo radili svoj posao poput npr, Dine ili Harisa i danas doživljavam na isti način kao Sartrea, Orwela ili Susan Sontag. Zbog toga i volim s posebnom pažnjom iščitavati izjave tih velikih ljudi kojim sam imao zadovoljstvo biti suvremenikom.

U istom onom gore spomenutom intervjuu Dino to objašnjava ovako: „ Živjeli smo život pun slika smrti, ali i svakodnevnih koncerata, izložbi, predstava – kultura je tada imala isti značaj kao i namirnice, bila je važna za opstanak. Zato ljudi koji su kreirali kulturu pod opsadom danas imaju izvjestan sentiment prema tom vremenu: svi smo bili dobri, imali smo osjećaj solidarnosti, iako nije bilo novca i često smo znali igrati za paklo cigareta ili kilogram brašna. I, uopće, postojala je empatija za drugog. Nažalost, već s prvim danima mirnodopskog života, s prvim zauzimanjem pozicija i ratnih plijenova, sve se to urušilo.“

Ono što posljednje dvije godine pokušavamo u Sarajevskom ratnom teatru, odnosno u Sartu je upravo vratiti se na tu tačku koje se s razlogom bojimo ali pri tome zaboravljajući da baš tamo možemo ne samo pronaći nas same, već i ono što će nam, kolikogod ludo zvučalo, pomoći da napokon zakoračimo u budućnost. Tamo se krije naša najmračnija ali i najsvjetlija strana. Baveći se umjetnošću u periodu opsade s priličnom sigurnošću mogu tvrditi da  se u tom periodu kriju naša najveća dostignuća. Kada govorimo tim dostignućima i u umjetnosti ona su bila primarno etičke prirode.  

Zahvaljujući njima u tom našem suvremenom svijetu, mračnijem i od onog dehumaniziranog, okrutnog i  ružnog kakvim ga doživljavaju  egzistencijalisti,  pronađen  je sveti gral koji  život čini ne samo mogućim već i smislenim! Taj sveti gral nije ništa drugo nego ona sloboda skrivena u strukturi egzistencije  koja nas pokreće na djelovanje a o kojoj je govorio i Sarte.

Jedan drugi poznanik, počasni sugrađanin  i posjetitelj opsjednutog Sarajeva Bernard-Henri Levy napisao je prije desetak godina monografiju „ Jean-Paul Sartre – filozof 20. stoljeća”.  Valjda samo u francuskoj filozofi za života mogu biti zvijezde a Sartre je bio upravo to. Njegova sahrana izgledala je poput kakve kraljevske pogrebne povorke kojom su dominirale žene, ali kako također Levy primjećuje i: “ljudi svih boja kože i političkih i fiolozofskih uvjerenja...“ 

Sa njegovom smrću njegov značaj pomalo blijedi. Opisujući Sartreov odlazak Levy ga doživljava kao rastanak s proturječnom epohom, ali u njegovom djelu naslućuje utočište suvremenika,  njihov kompas, te inspiraciju iz koje se crpi snaga za mišljenje, otpor i borbu. Tražeći Sartrea među usamljenim humanistima i očajnim intelektualcima našeg vremena pronalazi ga u ratnom, opsjednutom Sarajevu gdje srijedom navečer “u atmosferi krajnje koncentracije”,  u podrumskim katakombama,  na samo par kilometara udaljeni od srpskih snajperista čitaju “Pitanja metode”.

O važnosti Jean Paul Sartrea u Sarajevu tih godina ipak najbolje svjedoči to da je u njemu nastalo vjerovatno jedino pozoriše osnovano u uvjetima opsade. Tog 17. Maja 1992. u jeku najžešćih granatiranja osnovan je Sarajevski ratni teatar. Jedan od učesnika bio je prof.  Vladimir Premec. Prilikom formiranja teatra i odabira imena potcrtao je značaj akronima po tome da se radi o izuzetnom filozofu,  jednoj od najznačajnijih ličnosti evrope 20. stoljeća te  pripadniku Pokreta otpora u drugom svijetskom ratu 

53 godine nakon Sartreove smrti na sceni Sarajevskog ratnog teatra SARTR mladi reditelj, još uvijek student postavlja svoju prvu profesionalnu predstavu i odabire da to bude baš ZID.

To je prvi SARTR postavljena na sarajevskoj sceni u 21. stoljeću, i prvi Sartrov komad postavljen na sceni Sartra - Sarajevskog ratnog teatra. Trideset godina poslije onog „Zida“ Dine Mustafića mladi Zulfikar objašnjava vlastite motive:

„U vremenu kada čovječanstvo vjeruje da je fašizam bio nekada davno i da su fašisti “tamo negdje”, kao i da je umiranje za ideale nemoguće (jer ideali ne postoje), vrlo je izazovno (a prije svega odgovorno) baviti se Sartreovom pričom iz 1939. godine, a pritom zaključiti da su do danas jedino tehnike ubijanja protivnika uznapredovale. Kraj je uvijek isti- smrt. U ovoj priči smrt dolazi sa izlaskom sunca. Kako bi se ponašali ako bi bili svjesni da ćemo biti pogubljeni za nekoliko sati?“

Pozivajući nas da zaronimo skupa s ekipom u promišljanja i potragu za odgvorima na pitanja:“Šta znači žrtvovati se za ideale? Šta je herojstvo? Da li su heroji uopće više mogući u našem vremenu? Da li je ironija savremenog svijeta učinila ove koncepte naivnim?“

Dok gledam predstavu prisjećam se mrtvačkog sanduka...

Pokušavam razumjeti dok se prisjećam Sartreove rečenice izguglane i pronađene na nekim wikicitatitima ili tako nešto:

RAZUMJETI, PO SARTRU, ZNAČILO JE PROMJENITI SE, PREĆI PREKO SAMOG SEBE.

Razumjevam to kao da u ovoj teškoj situaciji, nije fol pokušavati glavom proći kroz zid, već jednostavno, preći preko zida.

Predstava 'Zid' na scenu Sarajevskog ratnog teatra postavljena je u okviru programa TEATARSKI OPSERVATORIJ, programa posvećenog realizaciji i prezentaciji radova mladih autora.

U predstavi Zid, po pripovjetci Jean-Paul Sartre-a igraju: Adnan Goro, Sabit Sejdinović, Muhamed Hadžović, Sanjin Arnautović i Emir Fejzić. Dramatizaciju i dramaturgiju potpisuju: Ensar Sulejmanagić i Nejra Babić; Scenografiju: Adisa Vatreš i ass. Vedad Orahovac; Kostim: Neira Sinanbašić; Ilustracije: Lamija Halilagić; Grafički dizajn: Azemina Halilagić a izvršna producentica je Latifa Imamović

Predstava je realizirana u produkciji Sarajevskog ratnog teatra SARTR-a i Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, a u prostorijama Sarajevskog ratnog teatra svi posjetitelji moći će pogledati i izložbu posvećenu Jean-Paul Sartreu koju je teatru za ovu priliku velikodušno ustupio Centar Andre Malraux.

Nadamo se Vašoj posjeti!

srijeda, 1. prosinca 2010.

O Palestini iz knjige Put u Meku Muhammeda Asada

Dva ulomka o Palestini 1920-tih iz knjige Put u Meku Muhammeda Asada (1900-1992), austrijskog Židova iz ukrajinskog grada Lavova koji je 1920-tih putovao i izvještavao iz zemalja Srednjeg istoka, prešao na islam i zatim postao jednim od najutjecajnijih europskih muslimana 20. st. Asad, koji se prije obraćanja na islam zvao Leopold Weiss, je bio novinar, pisac, društveni kritičar, reformator, politički teoretičar, prevoditelj, te predstavnik Pakistana pri UN-u. Asad je napisao nekoliko knjiga, a njegovim se najznačajnijim djelom smatra njegov komentar i prijevod Kurana na engleski.


Često sam sjedio na kamenoj obali Jafanske kapije i posmatrao mnoštvo ljudi kako ulaze u Stari grad ili izlaze iz njega. Ovdje su se očešavali jedni o druge, gurali jedni druge, Arapi i Jevreji, sve moguće varijacije i jednih i drugih, bilo je koščatih felaha s njihovim bijelim ili smeđim pokrivačima za glavu ili narančastim turbanima. Bilo je beduina s oštrim, jasno oblikovanim i, gotovo bez izuzetka, mršavim licima, koji su nosili svoje ogrtače na čudno samouvjeren način, često s rukama na kukovima a razmaknutih laktova, kao da prihvataju kao gotovu činjenicu da će im se svako skloniti s puta. Bilo je seljanki u crnim ili plavim cicanim haljinama s bijelim vezom preko prsa, često noseći korpe na glavi i krećući se gipkom, neusiljenom Ijupkošću. Gledano straga, mnoga žena od šezdeset mogla bi se smatrati mladom djevojkom. Njihove oči izgledalo je da isto tako ostaju bistre i netaknute godinama - osim ako se desilo da su napadnute trahomom, tom opakom „egipatskom” očnom bolešću, koja je nesreća svih zemalja istočno od Mediterana.

Bilo je i Jevreja: domaćih Jevreja, koji nose tarbuš i široki, prostrani ogrtač, u licu veoma sličnih Arapima; Jevreja iz Poljske i Rusije, koji kao da su sa sobom nosili tako mnogo sićušnosti i uskosti svog prošlog života u Evropi da je bilo iznenađujuće pomisliti da oni tvrde o sebi da su iste loze kao i ponosni Jevreji iz Maroka ili Tunisa u svojim bijelim burnusima. Ali, iako su evropski Jevreji bili tako očigledno u disharmoniji sa slikom koja ih je okruživala, upravo su oni određivali ton jevrejskog života i politike i tako izgleda bili odgovorni za gotovo vidljivo trvenje između Jevreja i Arapa.

Šta je prosječan Evropljanin znao o Arapima tih dana? Praktički ništa. Kada je došao na Bliski istok, donio je sa sobom neke romantične i pogrešne pojmove. Ako je bio dobronamjeran i intelektualno pošten, morao je priznati da uopće nije imao pojma o Arapima. Ni ja, prije dolaska u Palestinu, nisam nikada mislio o njoj kao arapskoj zemlji. Neodređeno sam, naravno, znao da tamo živi "nešto" Arapa, ali sam ih zamišljao samo kao nomade u pustinjskim šatorima i stanovnike idiličnih oaza. Pošto su većinu onoga što sam ranije bio pročitao o Palestini napisali cionisti - koji su naravno vodili računa o svojim vlastitim problemima - ja nisam shvaćao da su i gradovi puni Arapa - da je, u stvari, 1922. god. živjelo u Palestini gotovo pet Arapa na svakog Jevreja i da je to, zato, arapska zemlja daleko više nego jevrejska.

Kad sam to rekao gosp Usiškinu, predsjedniku Cionističkog komiteta, s kojim sam se sreo u to doba, imao sam utisak da cionisti nisu skloni da uzimaju u razmatranje činjenicu arapske većine; niti je izgledalo da pridaje ikakvu stvarnu važnost arapskoj opoziciji cionizmu. Odgovor gosp. Usiškina pokazao je samo prezir prema Arapima:
"Nema stvarnog arapskog pokreta protiv nas ovdje; to jest, nikakvog pokreta ukorijenjenog u narodu. Sve što vi smatrate kao opoziciju, u stvari je samo vika nekoliko nezadovoljnih agitatora. To će se slomiti u sebi za nekoliko mjeseci ili najviše nekoliko godina."

Ovaj argument bio je daleko od toga da me zadovolji. Od samog početka imao sam osjećaj da je čitava ideja jevrejskog naseljavanja u Palestini neprirodna, a, što je još gore, ona prijeti da se prenesu sve komplikacije i nerješivi problemi evropskog života u zemlju koja je mogla biti sretnija bez njih. Jevreji u nju stvarno nisu dolazili kao što se vraća u svoju domovinu; oni su više bili zaokupljeni time da od nje naprave domovinu zamišljenu prema evropskim uzorima i s evropskim ciljevima. Ukratko, oni su bili stranci unutar kapija. Tako nisam vidio ništa pogrešno u arapskom odlučnom otporu ideji jevrejske domovine u njihovoj sredini; naprotiv, odmah sam shvatio da su upravo Arapi bili prevareni i s pravom se branili od takve prevare.

U Balfourovoj deklaraciji iz 1917. god., koja je obećavala Jevrejima „nacionalnu domovinu” u Palestini, vidio sam okrutan politički manevar smišljen da podstakne stari princip, zajednički svim kolonijalnim silama: „zavadi pa vladaj”. U slučaju Palestine ovaj princip bio je najočitiji kada su 1916. Britanci bili obećali tadašnjem vladaru Meke, Šerifu Huseinu, kao cijenu za njegovu pomoć protiv Turaka, nezavisnu arapsku državu koja je trebalo da obuhvati sve zemlje između Sredozemnog mora i Perzijskog zaliva. Oni ne samo da su prekršili svoje obećanje samo godinu kasnije, zaključujući s Francuskom tajni Sykes-Picot sporazum (kojim je utvrđen francuski dominion u Siriji i Libanu), već su isto tako, prešutno, isključili Palestinu iz obaveza koje su bili preuzeli u pogledu Arapa.

Iako sam i sam jevrejskog porijekla, od početka sam se oštro protivio cionizmu. Pored mojih ličnih simpatija prema Arapima, smatrao sam nemoralnim da doseljenici, uz pomoć strane velike sile, dolaze sa strane s očitom namjerom da postignu većinu u zemlji i tako izvlaste narod kome je ta zemlja pripadala od pamtivijeka. Prema tome, bio sam sklon da stanem na stranu Arapa kad god je došlo do rasprave o jevrejsko-arapskom pitanju - što se, naravno, dešavalo vrlo često. Ovo moje držanje bilo je neshvatljivo gotovo svim Jevrejima s kojima sam dolazio u dodir u toku onih mjeseci.

Nisu mogli razumjeti šta sam vidio u Arapima koji su, po njihovom mišljenju, samo masa zaostalog naroda na koji su oni gledali s osjećajem ne mnogo različitim od onog koji imaju evropski doseljenici u centralnoj Africi. Nisu bili ni najmanje zainteresovani za ono što Arapi misle; gotovo niko od njih nije se potrudio da nauči arapski; svaki je prihvatio bez ikakva ispitivanja načelo da je Palestina zakonito nasljeđe Jevreja.

Još uvijek se sjećam kratke rasprave koju sam zbog ovog imao s drom Chaimom Weizmannom, stvarnim vođom cionističkog pokreta. Bio je došao u jednu od svojih periodičnih posjeta Palestini (njegovo stalno boravište bio je, mislim, London), a sreo sam ga u kući jednog prijatelja, Jevreja. Čovjek je morao biti impresioniran njegovom neizmjernom energijom - energijom koja se čak ispoljava u njegovim tjelesnim pokretima, u dugačkim, elastičnim koracima kojima odmjereno korača gore-dolje po sobi - kao i snagom uma koja se otkriva u širokom čelu i prodornom pogledu njegovih očiju.

Govorio je o novčanim poteškoćama koje muče san o jevrejskoj nacionalnoj domovini i o nedovoljnom odzivu za ovaj san medu ljudima u inostranstvu; imao sam uznemirujući utisak da je čak i on, kao i većina drugih cionista, sklon da prebaci moralnu odgovornost za sve što se dešava u Palestini na "vanjski svijet". To me natjeralo da prekinem smjernu tišinu u kojoj su ga svi prisutni slušali i da upitam:
"A šta je s Arapima?"

Mora da sam postupio netaktično, unoseći tako neskladnu notu u razgovor, jer se dr Weizmann polahko okrenu prema meni, spusti čašu koju je držao u ruci i ponovi moje pitanje:
"Šta je s Arapima...?"

"Pa kako se ikako možete nadati da od Palestine napravite svoju domovinu uprkos oštrom protivljenju Arapa, koji su, ipak, većina u ovoj zemlji?"

Cionistički voda sleže ramenima i odgovori suho: "Očekujemo da neće biti u većini nakon nekoliko godina."

"Možda je to tako. Vi se bavite tim pitanjima godinama i morate poznavati stanje bolje nego ja. Ali, sasvim neovisno o političkim teškoćama koje arapska opozicija može ili ne mora predstavljati na vašem putu - zar vas nikada ne uznemirava moralni aspekt toga pitanja? Zar ne mislite da je nepošteno s vaše strane prognati narod koji je oduvijek živio u ovoj zemlji?"

"Pa to je naša zemlja", odgovori dr Weizmann, podižući obrve. "Mi samo uzimamo nazad ono čega smo bili nepravedno lišeni."

"Ali, vi ste van Palestine skoro dvije hiljade godina! Prije toga vladali ste ovom zemljom, i to jedva ikada čitavom, manje od pet stotina godina. Zar ne mislite da bi Arapi mogli, s jednakim opravdanjem, tražiti za sebe Španiju - jer, konačno, oni su vladali u Španiji skoro sedam stotina godina i potpuno je izgubili tek prije pet stotina godina?"

Dr Weizmannje postao vidljivo nestrpljiv: "Besmislica. Arapi su samo pokorili Španiju; ona nikada nije bila njihova stvarna domovina, pa je konačno bilo i pravo da budu protjerani iz Španije."

"Oprostite", uzvratih, "ali izgleda mi da je tu u pitanju historijska omaška. Uostalom, Jevreji su isto tako došli u Palestinu kao osvajači. Dugo vremena prije njih bilo je mnogo drugih semitskih i nesemitskih plemena nastanjenih ondje - Amorita, Edomita, Filistina, Moabita, Hitila. Ta plemena živjela su ovdje čak i u doba kraljevstva Izraela i Jude. Oni su nastavili da žive tu nakon što su Rimljani protjerali naše pretke. Oni žive tu i danas. Arapi, koji su se nastanili u Siriji i Palestini nakon njihovog osvajanja u sedmom vijeku, bili su uvijek samo mala manjina stanovništva; ostatak onoga što danas nazivamo palestinskim i sirijskim "Arapima" su u stvari samo arabizirani autohtoni stanovnici zemlje. Neki od njih su postali muslimani tokom vijekova, drugi su ostali kršćani. Muslimani su se naravno ženili sa svojim istovjernicima iz Arabije. Ali zar možete nijekati da je većina naroda u Palestini, koji govori arapski, bez obzira da li su muslimani ili kršćani, direktni potomci izvornih stanovnika, izvornih u smislu da su živjeli u ovoj zemlji prije dolaska Jevreja u nju?"

Dr Weizmann se uljudno nasmiješi na moj ispad i skrenu razgovor na drugu temu.

Nisam bio zadovoljan ishodom svoga posredovanja. Naravno, nisam očekivao da bilo ko od prisutnih - a najmanje sam dr Weizmann - pristane uz moje uvjerenje da je cionistička ideja jako ranjiva s moralnog gledišta; ali sam se nadao da će moja odbrana arapske stvari barem izazvati neku vrstu neugodnosti kod cionističkih voda - neugodnosti koja bi mogla dovesti do malo više razmišljanja i na taj način, možda, do veće spremnosti da se prizna postojanje mogućeg moralnog prava u suprotstavljanju Arapa... Nije bilo ništa od ovoga. Umjesto toga, našao sam se pred bezizražajnim zidom iskolačenih očiju: oštro osuđivanje moje drskosti, da sam se usudio da posumnjam u neosporno pravo Jevreja na zemlju njihovih predaka...

Kako je bilo moguće, pitao sam se, da ljudi nadareni takvom stvaralačkom inteligencijom kao što su Jevreji misle o cionističko-arapskom sukobu samo s jevrejskog gledišta? Zar nisu shvaćali da problem Jevreja u Palestini može na koncu biti riješen samo prijateljskom saradnjom s Arapima? Jesu li bili tako beznadno slijepi prema bolnoj budućnosti koju njihova politika mora donijeti - prema borbama, gorčini i mržnji kojoj će jevrejsko ostrvo, čak ako privremeno bude i uspješno, ostati zauvijek izloženo usred neprijateljskog arapskog mora?

I tako je čudno, pomislih, da je nacija koja je trpjela tako mnogo nepravdi u toku svoje duge i nesretne dijaspore sada spremna, da u uskogrudnoj težnji ka svom vlastitom cilju, nanese tešku nepravdu drugoj naciji - a uz to naciji koja je nedužna u svim prošlim jevrejskim stradanjima. Takva pojava, znao sam, nije bila nepoznata historiji; ali to je, ipak, izazvalo u meni tugu videći da se to dešava pred mojim očima.

U to doba moje udubljivanje u političku scenu u Palestini bilo je osnovano ne samo na mojoj simpatiji prema Arapima i mojoj zabrinutosti oko cionističkog eksperimenta, nego isto tako i mojim žurnalističkim zanimanjem: bio sam postao specijalni dopisnik lista Frankfurter Zeitung, tada jednog od najstarijih listova u Evropi. [...]

[...]

Sada sam imao mnogo prijatelja u Palestini, i Jevreja i Arapa. Cionisti su me, istina, gledali s nekom vrstom zbunjene sumnje radi simpatija prema Arapima koje su bile tako očigledne u mojim napisima Frankfurter Zeitungu. Očevidno nisu mogli odlučiti da su me Arapi "kupili" (jer u cionističkoj Palestini ljudi su se već bili navikli da gotovo sve što se dešava objašnjavaju novcem) ili sam jednostavno hiroviti intelektualac zaljubljen u egzotiku. Ali, nisu svi Jevreji koji su živjeli u Palestini u to vrijeme bili cionisti. Neki od njih su bili došli tamo, ne u želji za političkim ciljem nego iz religiozne čežnje za Svetom zemljom i njenim biblijskim asocijacijama.

Ovoj grupi pripadao je i moj holandski prijatelj Jacob de Haan, nizak, zdepast čovjek četrdesetih godina, plave brade, koji je ranije predavao pravo na jednom od vodećih univerziteta u Holandiji a sada bio specijalni dopisnik amsterdamskog Handelsbada i londonskog Daily Expressa. Čovjek dubokog religioznog uvjerenja - "ortodoksan" kao bilo koji Jevrej iz Istočne Evrope - on nije odobravao ideju cionizma jer je vjerovao da povratak njegovog naroda u Obećanu zemlju treba da čeka dolazak Mesije. "Mi Jevreji", govorio mi je u više prilika, "protjerani smo iz Svete zemlje i razasuti po svijetu zato što nismo izvršili zadatak koji nam je Bog bio povjerio. On nas je bio izabrao da propovijedamo Njegovu riječ, ali smo mi u svojoj tvrdoglavoj obijesti počeli vjerovati da nas je On učinio svojim "izabranim narodom" radi nas samih - i tako smo Ga izdali. Sada nam ostaje samo da se kajemo i čistimo naša srca; a kad opet postanemo dostojni Njegove Poruke, On će nam poslati Mesiju da vodi Njegove sluge u Obećanu zemlju..."

"Ali zar ta mesijanska ideja nije osnova i za cionistički pokret?" upitah ga. "Vi znate da se s tim ne slažem, ali zar nije prirodna želja svakog naroda da ima svoju vlastitu, nacionalnu domovinu?"

Dr de Haan me pogleda podrugljivo: "Zar mislite da je historija samo niz dogadjaja? Ja ne. Nije to bilo bez svrhe kad je Bog učinio da izgubimo našu zemlju i kad nas je rasturio; ali cionisti to neće da priznaju sami sebi. Oni trpe od istog duhovnog sljepila koje je dovelo do našeg pada. Dvije hiljade godina jevrejskog izgnanstva i nesreće nisu ih naučile ničemu. Umjesto da pokušaju shvatiti najskrivenije uzroke naše nesreće, oni sada pokušavaju da to, takoreći, zaobidu izgradnjom "nacionalne domovine" na temeljima koje im pruža politika zapadne sile, a u procesu izgradnje nacionalne domovine oni vrše zločin lišavanja drugog naroda njegove domovine."

Politički pogledi Jacoba de Haana prirodno su ga učinili vrlo nepopularnim među cionistima (u stvari, uskoro nakon što sam napustio Palestinu, bio sam zaprepašćen kad sam saznao da su ga teroristi jedne noći ustrijelili). Kad sam ga upoznao, njegovo druženje bilo je ograničeno na vrlo mali broj Jevreja koji su mislili kao i on, nekoliko Evropljana i Arapa. Izgledalo je da je prema Arapima osjećao veliku naklonost, a oni, sa svoje strane, visoko su ga cijenili i često ga pozivali u svoje domove. U stvari, u to doba oni još nisu imali općenitih predrasuda prema Jevrejima kao takvim. Tek nakon Balfourove deklaracije - to jest, nakon vijekova dobrosusjedskih odnosa i svijesti o rasnom srodstvu - Arapi su počeli gledati na Jevreje kao na političke neprijatelje. Čak i u izmijenjenim okolnostima onih ranih dvadesetih godina, oni su još uvijek jasno razlikovali cioniste i Jevreje koji su im prijatelji kao dr Haan.


Izvod iz knjige "Put u Mekku", autora Muhammeda Asada, Sarajevo 1997. (3. Izdanje), str. 81-85 i 87-89.

Nakon što je Ukrajina šokirala Europu i svijet svojom suspenzijom pregovora o EU pakta i okretanjem prema Rusiji (vidi: Veliki obrat u žestokoj borbi Moskve i Bruxellesa za Ukrajinu: Kijev odustaje od EU pakta, okreće se Rusiji), na međunarodnoj sceni događaju se nova iznenađenja.

Upravo u jeku ukrajinskog okretanje prema Kremlju, u Sankt Petersburgu se na sastanku s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom nalazio turski premijer Recap Tayyip Erdogan. Za vrijeme sastanka "zatražio" je od Putina mjesto u Šangajskoj Organizaciji Suradnje (SCO) te mu poručio da "spasi Ankaru od problema EU pristupnog procesa", prenosi turski list Hurriyet. Naravno, ovo i nije toliko iznenađenje za one koji prate situaciju - Turske već duže vrijeme koketira s idejom da bi članstvo u Šangaju moglo za njih biti bolja opcija od Europske Unije (opširnije o temi: Erdogan: "U slučaju ulaska u Šangajsku organizaciju, reći ćemo zbogom EU").

Putin je za vrijeme sastanka izjavio kako Ukrajina može učiti od Turske, referirajući se na dug proces zavlačenja s EU pristupnim procesom. "Pitati ćemo Tursku za savjet, oni imaju puno iskustva u EU pregovorima", rekao je Putin, na što je Erdogan uzvratio: "Tako je. 50 godina iskustva nije mala stvar. Pustite nas u Šangajsku Organizaciju i spasite nas od ovih problema".

Nadalje, Erdogan ističe kako je Turska već zatražila članstvo od Putina u Šangaju. "Ovo nam je važno", rekao je Erdogan. Naime, Turska je prva NATO članica koja je postala "partner u dijalogu" s regionalnim tijelom (članice Šangajske Organizacije su: Rusija, Kina, Uzbekistan, Tadžikistan, Kirgistan i Kazahstan).
Erdogan Putinu: "Pustite nas u Šangajsku Organizaciju i spasite nas od ovih problema"Erdogan je po prvi put stavio članstvo u SCO-u na političku agendu u siječnju ove godine, kada su iz EU-a pojedine članice (naročito Njemačka) počele sve glasnije govoriti protiv ulaska Turske.

"Rekao sam ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu - 'zezate nas na način da kažete 'Što Turska traži u EU?' Sada vam ja uzvraćam istom mjerom i kažem: uključite nas u Šangajsku Organizaciju i zaboraviti ćemo na EU'", rekao je tada turski premijer nakon čega je pokrenuta ozbiljna debata po tom pitanju. Kasnije je turski predsjednik Abdullah Gul izjavio kako EU i SCO nisu alternativa jedna drugoj.

Ovog tjedna u Sankt Petersburgu održan je 4. sastanak Rusko-Turskog Vijeća za Suradnju, a uz Erdogan u Rusiju su također doputovali i turski MVP Ahmet Davutoglu, kao i ministar energetike, Taner Yildiz. Za vrijeme trajanja sastanak Erdogan i Putin su potpisali nekoliko sporazuma.Izgleda kako su Turska i Rusija spremne na ozbiljnu suradnju, a ukoliko bi Turska jednog dana zaista postala članica SCO-a to bi bio za Zapad još veći "šok" od aktualnog ukrajinskog okretanja prema istoku. No, dvije zemlje trenutačno se još uvijek nalaze na potpuno oprečnim stajalištima kada je riječ o ratu u Siriji, o tome je također bilo govora za vrijeme sastanka u Sankt Petersburgu. Ipak, strateški razgovori između Moskve i Ankare mogu nedvojbeno dovesti i do eventualnih približavanja kada je riječ o temama kao što je Sirija.

Putin je istaknuo kako sirijska opozicija mora što prije početi s pregovorima. "Rusija je na sebe preuzela odgovornost za dovođenje sirijskih vlasti na pregovore. Mi smo obavili svoj dio. Sada naši partneri trebaju učiniti isto i uvjeriti opoziciju da učine istu stvar", rekao je Putin za vrijeme novinske konferencije. Erdogan je pak konstatirao kako odgađanje mirovne konferencije ide na ruku Assadu. "Civilno stanovništvo se ubija zrakoplovima, helikopterima, tenkovima i granatama. U Siriji režim je taj koji snosi primarnu odgovornost za ovo. S druge strane, ekstremističke skupine također snose odgovornost, ali one imaju samo kratko i dalekometno oružje", rekao je Erdogan.
Očekivano je da će Erdogan demonizirati sirijski "režim" i predsjednika Assada, kojeg je ranije nazivao "mesarom", no ovo je jedna od prvih njegovih izjava u kojoj, bar donekle, priznaje i "djelomičnu" odgovornost "ekstremističkih skupina". Spomenimo i to kako pojedine informacije govore kako je Turska na nekim mjestima blokirala prijelaz granice za militante, što bi svakako moglo biti značajno u kontekstu aktualnog sukoba u Siriji.

Što se tiče turskog približavanja Šangajskoj Organizaciji, analitičar Murat Yetkin ističe za list Hurriyet kako nije bilo uopće potrebe da Erdogan poteže pitanje Šangaja za vrijeme novinske konferencije s Putinom jučer u Sankt Petersburgu, no to je očito učinio s razlogom. Nadalje, ističe kako je na konferenciji bilo i "mačo humora", pa je tako novinar upitao Erdogana hoće li jednu od oslobođenih Greenpeace aktivistica, Gizem Akhan, odvesti sa sobom u Tursku? Na što je Putin komentirao: "Kako bi mogao? Pa došao je ovdje sa suprugom". Yetkin ističe kako su šalu dobro prihvatili Erdogan i njegova delegacija muških ministara.

Yetkin navodi kako još nije jasno hoće li Turska zaista ozbiljno krenuti prema Šangaju ili je ovo lukav potez Erdogana kojim nastoji "zabrinuti" Europu, ali i SAD. No, da se u pojedinim pitanjima Turska ozbiljno "otima zapadnoj kontroli" pokazuje i njihova vojna suradnja s Kinom (vidi: Iznenađenje i zabrinutost u središtu NATO-a i Washingtonu: Turska kupuje protuzračne sustave FD-2000 od kineske kompanije pod američkim sankcijama).

Jedna stvar je sigurna - Turska je u kratko vrijeme pretrpjela dva velika vanjskopolitička poraza: Egipat i Siriju. Muslimanska Braća u Egiptu više se neće oporaviti od pada Mohameda Morsija, a čak i SAD je spreman odustati od potpore MB-u (vidi: Egipat: Sisi ne isključuje mogućnost kandidature za predsjednika, John Kerry se dodvorava: "MB su ukrali revoluciju"). Što se tiče Sirije, ideja o stvaranju pro-zapadne vlasti na čelu s MB akterima je također propala, bez obzira kako se rat završio. Sva ova događanja mogla bi utjecati na budući razvoj Turske, ali i njihove međunarodne odnose. Što se tiče Erdogana, njegova vlast ove godine je također snažno poljuljana u masovnim anti-vladinim prosvjedima, koji su djelomično eskalirali upravo zbog potpuno promašene i agresivne politike u regiji.

Može li Turska, s Erdoganom ili bez njega, napraviti zaokret? Može, a aktualnosti kao što je ukrajinska suspenzija pregovora o EU trgovinskom pakta, svakako mogu biti katalizator tih - za Tursku, ali i širu regiju - pozitivnih promjena.

Vezano uz temu:
Turska započela približavanje Šangajskoj organizaciji: ključna NATO članica sve bliža snažnoj skupini u kojoj dominiraju Rusija i Kina