blob

DOBRO DOŠLI U SARAJEVO bosanska kahvana kod braće Kreševljaković

29.06.2015.

Sarajevski ratni teatar: O SEZONI 2014-2015

Definitivno smo zadovoljni proteklom umjetničkom sezonom, s obzirom na to da smo već nekoliko godina najproduktivniji bh. teatar. Također uspijevamo da iz godine u godinu realiziramo i veći broj programa od planiranih - istaknuo je u razgovoru za Fenu direktor Sarajevskog ratnog teatra SARTR Nihad Kreševljaković. Kreševljaković: SARTR uspijeva realizirati i veći broj programa od planiranih Nihad Kreševljaković (Foto: Arhiv/Klix.ba) Umjetničku sezonu ovaj je teatar završio sinoć premijernom izvedbom predstave "Tramvaj zvani žudnja" autora Tennessee Williamsa. Drama je nastala kao diplomski rad Dine Mušanović na predmetu Gluma Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo, pod mentorstvom profesora Alena Muratovića. Kreševljaković ističe da je u okviru programa Teatrski opservatorij realizirana i predstava MAMA 22. Od koprodukcija izdvojio je i predstavu "Kokoš" rediteljice Selme Spahić, za koju SARTR stavlja potpis uz Festival MESS. "Osim toga, krajem prošle godine i početkom ove realizirali smo tri izuzetno uspješne predstave - "Prst" u režiji Sabrine Begović, "Životinjsku farmu" u režiji Dine Mustafića i "Brašno u venama" reditelja Borisa Liješevića. Predstave "Prst" i "Životinjska farma" su potpuno samostalne produkcije, dok su ostale realizirane u saradnji s MESS-om, Studijom lutkarstva i Akademijom scenskih umjetnosti", naglasio je on. Ističe da ovo pozorište nudi izuzetno veliki broj pratećih programa, od kojih je izdvojio program "Fakat drama" započet u saradnji s Britanskim savjetom. Ocjenjuje ga posebno važnim u smislu afirmiranja teatarske umjetnosti među mladima. Govoreći o predstavama SARTR-a koje su i dalje na tragu progovaranja o nedavnoj ratnoj prošlosti BiH ili aktuelnom političkom i socijalnom trenutku, Kreševljaković ističe da je programska orijentacija teatra bazirana na četverogodišnjem planu iz 2011. godine te da svakako namjeravaju nastaviti raditi po tom dokumentu. "Smatramo važnim baviti se onim što tako intenzivno utječe na našu sadašnjost i naš život. Naša prošlost u našoj sadašnjosti igra veliku ulogu. Otud i naš interes za nju", ustvrdio je. Uprkos bogatoj ponudi ovog teatra, on kao i ostale institucije kulture djeluje s minimalnim budžetom. Komentirajući očekivanja od nove kantonalne vlasti kada je riječ o poboljšanjima u oblasti kulture, direktor SARTR-a naglašava da za sada nije imao nikakav službeni susret s ministrom kulture i sporta Kantona Sarajevo Samerom Rešidatom, iako su u nekoliko navrata komunicirali. "Postoji nekoliko stvari koje se ne tiču samog finansiranja, a koje bi značajno pomogle našem položaju te vjerujem da će ministar i Vlada imati sluha da to riješe. Znamo da je opće stanje teško, ali želim vjerovati da će nova Vlada učiniti neke iskorake kada je u pitanju položaj institucija kulture, te da će barem pokazati svijest o značaju kulture i umjetnosti za naš grad, kanton i državu. Novi premijer Elmedin Konaković jedan je od rijetkih političara koji je i prije dolaska na ovu poziciju posjećivao programe Sarajevskog ratnog teatra, pa vjerujem da mu naš dosadašnji rad nije nepoznanica za razliku od mnogih drugih", zaključio je Nihad Kreševljaković. http://www.klix.ba/vijesti/kultura/kresevljakovic-sartr-uspijeva-realizirati-i-veci-broj-programa-od-planiranih/150622045

05.06.2015.

Nihad Kreševljaković: MILOMIR KOVAČEVIĆ - VITEZ VESELOG LIKA

Vitez veselog lika: Milomir Kovačević Strašni – Čovjek s fotoaparatom March 22, 2015 0 36 Views “Onaj tko je vidio Sarajevo u ratu, pod opsadom, u nesreći, teško će isključiti – sjećajući ga se – slike Milomira Kovačevića. Malo kad umjetnik uspije steći veću zaslugu.” Predrag Matvejević. milomir-kovacevic-strasni-faktor-stav5 Piše: Nihad KREŠEVLJAKOVIĆ Zahvaljujući Milomiru Kovačeviću Strašnom (1961.), Sarajevo zasigurno ima jednu od najvrijednijih fotodokumentacija o kraju 20. stoljeća obuhvaćajući period od osamdesetih do kraja opsade grada kada Milomir odlazi u Pariz. Nemoguće je u ovom tekstu obuhvatiti sve ono što bi bilo važno napisati o Milomiru Kovačeviću. On već odavno zaslužuje svoju zasebnu monografiju koja bi obuhvatila barem dio njegovog rada vezanog za predratno i ratno Sarajevo. Njegova arhiva broji preko 30.000 fotografija o životu Sarajeva. To ga svrstava u red najvrijednijih hroničara u cjelokupnoj povijesti našeg grada. Njegovo djelo, ravno institucionalnom, nije fascinantno samo po svom kvantitativnom karakteru, već po tome da je svaka od tih fotografija zasebno umjetničko djelo. Da je, naprimjer, iz Milomirove arhive sačuvana samo jedna, bilo koja, fotografija iz predratnog ili perioda opsade, ona bi bila podjednako vrijedna kao umjetničko svjedočanstvo o vremenu u kome je nastala. Bez njega je nemoguće pričati o tom periodu. Fotografijom se počeo baviti u okviru legendarnog Univerzitetskog fotokluba CEDUS. Milomir je tada imao samo sedamnaest godina, a svoje prve radove posvetio je Vijećnici kojoj će se, kao staroj drugarici, ponovo vratiti u vrijeme opsade. Od prvih “škljocanja” do danas Milomirova ljubav i fascinacija prema fotografiji ostala je nepromijenjena. Članom ULUPUBiH-a postao je 1989. godine. Radio je za različite sarajevske novine. Njegove fotografije ste još tada mogli prepoznati po nečemu što ih je jednostavno činilo drugačijim. Iskazivao je interes za različite teme predratnog vremena: na priče iz zatvora, Međugorje, pionire, grafite, buvljake, navijače, predizborne skupove i mirovne manifestacije… Njegove fotografije paralelno prate kulturni, sportski i politički život grada. Bio je fotograf ulice koji je skoro svakodnevno bilježio sve što se na njoj zbivalo. Bio je fotograf Sarajeva, hroničar, a njegov prioritet bio je uvijek čovjek. Upravo to čini vrijednijim i uvjerljivijim njegovu fotografsku priču, u kojoj poput filma pratimo nestanak jednog vremena te oblake rata koji se nadvijaju nad gradom. U Miomirovim fotografijama uspješno su, kao što sam kaže, uhvaćeni jedinstveni trenuci sveprisutne tjeskobe, ali i iskrene i duboke nade građana svih vjeroispovijesti ujedinjenih u posljednjem pokušaju da ih se čuje u njihovoj želji za životom u miru. Njegove fotografije rezultat su intuitivnosti i osobne svijesti o potrebi da se svi događaji moraju dokumentirati, duboko ih osjećajući dijelom vlastitog života i sudbine. Cijela serija fotografija predizbornih postera nagovještava agresivnost. Plakati su iscijepani i rastrgani poput cirkuskih plakata iz pjesme Zarjavele trobente legendarne sarajevske grupe Kongres. Na jednoj od fotografija, ispod postera političkih partija, vidimo glavu tigra s otvorenim čeljustima i najavu o gostovanju italijanskog cirkusa uz napomenu: “Cirkus je zagrijan.” 1992.–1995. Sarajevo je opkoljeno. Grad je svakodnevno izložen destrukciji i ubijanju. Ulice su uglavnom prazne, a pored branilaca najčešće možete vidjeti čovjeka u crveno-plavom džemperu na pruge. Nikad ne ispušta fotoaparat iz ruku. Postoje dvije, meni poznate, Milomirove fotke koje najbolje opisuju njegovu priču. Na jednoj vidimo praznu Titovu ulicu. Polupana stakla i drveće popadalo nakon eksplozije granate. Duž ulice pruža se sjena fotografa. Na drugoj fotografiji ista sjena iznad tek iskopanog groba na pomoćnom terenu stadiona Koševo. milomir-kovacevic-strasni-faktor-stav2 Od samog početka opsade Milomir bilježi svaki detalj, čime nastaje jedna od najuzbudljivijih i najintimnijih priča o Evropi na kraju 20. stoljeća. Iako se u gradu nalaze stotine fotografa, među kojima su i neka od najvećih imena svjetske fotografije, Milomir ostaje nenadmašan i jedinstven kao poznavalac svakog kutka ovog grada; domorodac koji u zrakama svjetlosti ili u zvuku koraka može naslutiti ono što će se dogoditi narednog trenutka; u pogledu svojih sugrađana naslućuje njihove misli. Za razliku od mnogih stranih fotografa koji su tu na zadatku i koji su tu da svjedoče o nesreći i smrti, Milomir fotografira vlastitu sudbinu, svjedočeći o životu, otporu, dostojanstvu, čuđenju i nadi. Milomir, kao i njegovi sugrađani, nastoji od ničega stvoriti nešto i pronaći u tome ljepotu. U svom radu gotovo do savršenstva razvija koncept umjetničke etike u fotografiranju prizora ratnih stradanja. Od 1993. godine redaju se Milomirove ratne izložbe: Tito in War, No Name, Ase leži, Ratna arhitektura, Apokalipsa now, In memoriam. U povodu ove posljednje, njegov prijatelj, već tada dobar poznavalac njegovog rada, rahmetli Karim Zaimović, u tekstu objavljenom u Danima pod naslovom Milomir nad Sarajevom, ukazuje na sličnost Milomira s nekim od anđela iz filmova Wima Wendersa. Karim opisuje i strane “izvikane fotografe” koji se zateknu na izložbama “kako zbunjeno objese gubice i blenu u izložene fotografije koje čudesnom drskošću stapaju govor o smrti sa radošću življenja”. Svaka od Milomirovih izložbi, kao i danas, i tada je bila prepuna ljudi koji su doslovno riskirali vlastite živote da bi im prisustvovali. I sam je Milomir svakodnevno riskirao život. Radeći svoj posao, u potrazi za svjetlom, pružao je otpor silama mraka. Jednom je ranjen. Začuo je samo tup zvuk. Jakna mu je bila pocijepana. Pogodio ga je geler, ili je bio metak. Ne sjeća se kada se to dogodilo. Sjeća se samo da je izvukao svoj fotoaparat – 180 mm, otvor f.2.8., veoma skup i dobar. Ugledao je kako se geler odbio ostavivši udubljenje! Iako o tome rijetko govori, Milomir Kovačević doživio je tešku osobnu tragediju kada je zločinac iz naših redova, a koji na sramotu pravosuđa nikada nije uhapšen, mučki ubio njegovog oca. Od 1995. do danas Neposredno pred kraj rata, 1995. godine, Milomir Kovačević odlazi u Pariz. Nastaju nove serije fotografija u kojima se najčešće bavi našim ljudima, temom egzila i izbjegličkog života. Pored fotografija prijatelja iz barova i drugih mjesta na kojima najčešće provodi vrijeme, snima seriju fotografija s pariskih groblja koje su nastavak sarajevske ratne serije. Snima i seriju portreta Gens una sumus, u kojoj fotografira svoje pariske prijatelje dok igraju šah. Noću snima spomenike. Fotografije Louvrea snimane noću između 2007. i 2008., uvrštene su u zvanične promotivne materijale ovog muzeja. Odlazi u Meksiko, gdje nastaje serija portreta te potresna priča Posljednja utrka. Odlazi u Saint Petersbourg, a često boravi i u Pragu, gdje snima praška groblja. milomir-kovacevic-strasni-faktor-stav3 Do 2008. najrjeđe svoje radove izlaže u Sarajevu, iako je njegov grad i dalje najčešća tema njegovih izložbi. Svakog 6. aprila, od 2002. godine, uglavnom o svom trošku, u Parizu za svoje prijatelje organizira izložbu Sjećanje na Sarajevo. U okviru Modula memorije (2005.) postavljena je velika izložba Milomira Kovačevića pod imenom Sjećaš li se Sarajeva. S obzirom na tada još nesređene boravišne papire, Milomir nije mogao prisustvovati otvorenju izložbe. U prepunoj razrušenoj Vijećnici njegova prijateljica Šejla Kamerić postavila je njegov džemper na pruge! Pismo koje je poslao bilo je dirljivo. Odajući počast gradu u kojem je odrastao i proveo najljepše godine svog života poručio je: “Iako već dugo godina živim hiljadama kilometara daleko, volio bih kad bi, kroz ove fotografije, učesnici današnjeg otvaranja i kasniji posjetioci ove izložbe osjetili vezanost koju gajim za sjećanje na život pod opsadom.” Već naredne godine postavljena je izložba Svijetlost Sarajeva i Pariza, kojoj također nije mogao prisustvovati. Napokon, trinaest godina nakon odlaska iz Sarajeva, 2008. godine Milomir Kovačević vraća se i fizički u svoj grad. Predstavio nam je fantastični projekt Sarajevo u srcu Pariza, u kojem Sarajlije iz Pariza preko svojih najdražih i najintimnijih uspomena pričaju parisku priču o svom Sarajevu. Od tada pa do danas gotovo redovno je Milomir prisutan s većim ili manjim izložbama u svom gradu (Strašni: izbori 1990, Željeli smo mir, Karim Zaimović, (I) oni su branili ovaj (svoj) grad!, Više o nama sa nama, Život je lijep…). Svaka je od njih događaj kojim se uvijek slave čovjek i njegove vrline. Pored Sarajeva i Pariza izlagao je širom svijeta, a dobitnik je i brojnih priznanja. Kod nas je kandidiran za Šestoaprilsku nagradu, a predsjednik Francuske proglasio ga je Vitezom za njegov fotografski rad i angažman!? Prepoznat ne samo kao vrhunski umjetnika već i kao dobar čovjeka, Milomir je 2010. godine primljen u članstvo Republike Monmartr, udruženja umjetnika i intelektualaca koje pomaže siromašnu djecu. Prilikom prijema u ovo Udruženje, nastalo 1921. godine, njen predsjednik rekao je: milomir-kovacevic-strasni-faktor-stav4 “Prijemom u Republiku Monmartr želimo ti odati priznanje za djelo koje si stvorio i koje je za nas bilo otkriće. Živio si više od trideset godina u Sarajevu, svom voljenom gradu, a potom, ima već šesnaest godina, boraviš u Parizu, ne zaboravljajući svoje korijene. Kao talentirani fotograf gajiš svoju umjetnost kao vizuelni hroničar. Posredstvom svog objektiva svjedočio si o četiri godine rata koji je razarao tvoju zemlju. Svjedočio si za historiju o životu u Sarajevu u tom periodu. To je intimna priča, tvoja, ali i svih onih koji su doživjeli dramu Sarajeva. Ti si istinski humanista, jer si iskazao zajedničku dramu koju je pretrpjela vaša zemlja.” Iako u Parizu živi preko dvadeset godina, nikada nije napustio Sarajevo. Priče Milomira Kovačevića i Sarajeva isprepliću se. Sarajevo je jednostavno dio njega, kao što je on dio Sarajeva. Faktor.ba

05.06.2015.

Heroji: SAUDIN BEĆIREVIĆ!

Piše: Nihad KREŠEVLJAKOVIĆ Uvijek je ponavljao: “Sudbina sličnih mojoj bilo je na hiljade, tako da nisam bio nikakav izuzetak, niti heroj. Bio sam samo mlad, lud, i nisam imao šta izgubiti osim golog života”. Njegovo je ime Saudin Bećirević. Rođen je 1973. godine u Humu kod Foče. Srednju školu upisuje u Sarajevu. Po završetku srednje škole, umjesto da nastavi fakultetsko školovanje okolnosti će utjecati da postane vojnik. Njegov ratni put kretao se od heroja ulice do pripadnika Armije Bosne i Hercegovine. Nije dobitnik posebnih priznanja. I u ratu i u miru bio je borac. Bio je najpopularniji bosanskohercegovački bloger i autor dviju knjiga: Bore oko očiju – dnevnik bosanskog vojnika i Put u nepoznato. Promociju druge knjige nije uspio dočekati. Umro je nakon kratke i teške bolesti, 2009. godine. Opisivati ratnu dramu očima običnog čovjeka Ono što, ipak, Saudina Bećirevića razlikuje od hiljada drugih heroja jeste to da je on istovremno u jednoj ruci držao pušku, a u drugoj olovku. Bio je jedan od rijetkih koji je u jeku ratne drame bio u stanju prepoznati suštinsku važnost tog trenutka te redovno i pedantno zapisivati ono što mu se tih dana događalo. Njegovi dnevnički zapisi i sjećanja postat će inspiracija za blog Bore oko očiju. Vrlo brzo njegov blog postat će najposjećeniji u našoj zemlji sa oko milion posjeta. Pisao je pod imenom Pospanko. Svi su blogeri s nestrpljenjem očekivali svaki njegov novi tekst. Saudin Bećirević bio je sigurno pisac koji je na najbolji način opisivao ratnu dramu, očima običnog čovjeka, mladića kome je sudbina odredila da školsku klupu zamijeni rovovima i ratištima širom Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Saudin jeste bio heroj. Pravi heroj. Istina, teško je bilo spojiti njegov uvijek nasmiješeni lik i njegovu konstituciju s ratnikom kakav je bio. Dok je pisao na blogu, neki su se možda pitali da li je uopće moguće da je taj čovjek proživio sve to o čemu piše. Iz komentara koje su pisali posjetioci njegovog bloga, bilo je jasno da sve što piše dolazi iz prve ruke. Komentirali su njegovi suborci, ali i vojnici s druge strane. Fascinantan je bio respekt s kojim su mu se svi obraćali. Nekoliko godina kasnije, na promociji njegove knjige pojavila se skoro cijela brigada njegovih ratnih drugova. Iz razgovora sam shvatio da je Saudin čak i skroman u prikazivanju svega onoga što je učinio. Nastavak prve knjige pod imenom Na putu u nepoznato izaći će nažalost poslije njegove smrti, najviše zahvaljujući Jasminku Haliloviću. Njome su Saudinovi zapisi uobličeni u cjelinu, čime smo dobili jedno od najvrijednijih djela iz kojeg će buduće generacije moći crpiti znanja o historiji običnog čovjeka kakvih je, kako Saudin napisa, bilo na hiljade. Mir je zapravo bio početak novog rata Saudinovi zapisi o ratu jedan su od najautentičnijih i najdramatičnijih tragova o herojstvu i ponosu Bosanaca, o njihovoj ljubavi i snazi da u najtežim trenucima ostanu ljudi, a što uopće nije bilo lahko u tim vremenima. Riječi koje nam je ostavio jesu svjedočanstva o nevjerovatnom otporu običnog čovjeka protiv zla. Sve što je Saudin napisao zapravo je jedan glasni i iskreni antiratni poklič prekaljenog ratnika. Jednom je do njega stigla vijest o pogibiji druga iz razreda. Poginuo je u neprijateljskoj vojsci. Posmatrajući izlomljenu fotografiju razreda, Saudin svoje misli o tragičnoj sudbini vlastite generacije završava riječima: ”Nadam se da nije bio neki zločinac, nego da je bio dobar vojnik kao što je bio i dobar drug. Bit će vremena da se sretnemo jednoga dana, tamo gdje nam puške neće biti potrebne”. Nerijetko razmišlja o besmislenosti međusobnog ubijanja. Ponekad žali i neprijateljske vojnike, a uvijek žali njihove majke. Saudin, onakav skroman, dobar, uvijek spreman pomoći bilo kome, svojim riječima podučava nas da biti ponosan znači ne mrziti nikoga; ne bojati se zla i biti spreman suprostaviti mu se; vjerovati u dobro i poštovati druge, uključujući i vlastite neprijatelje! saudin-becirevic2Njegovi su ratni zapisi, bez ikakvog pretjerivanja, usporedivi s najvrijednijim knjigama takve vrste u našoj cijelokupnoj književnoj historiji. Saudinovi su zapisi svjedočantvo o vremenu i čovjeku te njegovim lutanjima najdubljim prostranstvima u pokušaju da se dokuči smisao tog tužnog i nesretnog vremena. Ono što je ostavio iz dana je u dan sve teže pojmiti. Zbog toga je neopisiv značaj njegove spoznaje o potrebi da ostavi i pisani trag, po uzoru na onu Bašeskijinu:”Što se pamti nestaje, što je zapisano ostaje”. Moglo bi se reći da je Saudin Bećirević ratnik koji nas spašava i od zaborava. Potpuno je fascinantna priča o Saudinovom motivu da objavi svoju prvu knjigu. Kao junaci iz neke filmske priče, Saudin i Sabrija Kepeš Kepa, suborci i prijatelji, obećali su da će u slučaju smrti jednog od njih, Kepa snimiti film o Saudinu, a Saudin će napisati knjigu posvećenu Kepi. Nažalost, Kepa je poginuo. Bilo je to jedno od najpotresnijih iskustava u Saudinovom životu. Saudin nikad, niti jednog trenutka, nije zaboravio na svoje obećanje. Izlaskom njegove prve knjige ispunjeno je obećanje, i to na najljepši mogući način. Saudin je na promociji knjige u prepunom Domu mladih, pred skoro 1.000 ljudi, predstavio svoje djelo. Nastavak ove knjige Na putu u nepoznato objavljena je nakon što je autor preselio na Drugi svijet. Za razliku od prve, koja opisuje prve dane i mjesece agresije, u drugoj je opisan ratni put Saudina Bećirevića i njegovih drugova od oktobra 1993. do kraja rata. Opisao je iskustva s ratišta širom Bosne. U njoj Saudin bilježi i iskustva iz prvih poslijeratnih dana, a koja povremeno zazvuče potresnije od opisa rata. Mir za koji su borili zapravo je bio početak novog rata, za koji su pravi borci bili potpuno nepripremljeni. Ipak, u Dnevniku bosanskog vojnika, unatoč svemu, stoji rečenica: ”Kada bi trebalo sve ponoviti, siguran sam da bih ponovo bio gdje sam bio i 1992, jer – i pored svih problema i nepravdi – velika je čast bilo biti dio Armije Republike Bosne i Hercegovine.“ O knjizi Na putu u nepoznato general Jovan Divjak piše: „(…) Uživeo sam se u potpunosti u Pospankov lik jer sam pohodio mnoge položaje i kote na ivici odbrane Sarajeva i one koje su vodile do Tarčina, Fojnice, Visokog, Breze, Vareša, kao da sam išao stopama prokislih, smrznutih i gladnih Pospankovih drugova. Tako da su likovi i događaji u knjizi više nego autentični, kao da živi likovi svedoče o herojstvu i moralu, ali i kukavičluku i nemoralu”. U procjenu ratne štete neće se uvrstiti izgubljena mladost U jednom je od intervjua Saudin objasnio kako se u tim ratnim vremenima većina ljudi odlučivala u trenucima samoće povlačiti u sebe, gdje su vodili duge razgovore sami sa sobom. Za razliku od njih, on je u svom ratnom dnevniku prepoznao prijatelja s kojim je podijelio svoja najdublja razmišljanja. Često je ono o čemu on piše na granici shvatljivog svima onima koji to iskustvo nemaju. “Sretnim nas čine stvari koje nemaju veze sa normalnim životom”, piše Saudin. Isprepleteni identitet, u kojem se konstantno sukobljava identitet ratnika i tinejdžera, unosi neki čudan šarm u njegove knjigu. Mješavina ovih tekstova svjedoči o jednom od najgorih mogućih iskustava koje mladi čovjek može iskusiti na svojoj koži iz perioda kada je sunce bila jedina svjetlost koju smo imali prilike vidjeti. Saudin je bio i veoma duhovit čovjek. Humor je u njegovim knjigama prirodan i nepretenciozan. Nerijetko smo u situaciji da s očima punim suza prasnemo u smijeh. Baš kao u priči o prepadnutom vojniku kojeg iz sna budi Šubara, kojeg mori strašna noćna mora. U agoniji koja se odvija i na javi, Šubara se pokušava riješiti bombe. Probuđen Šubarinom galamom, vojnik skače iz kreveta i govori “Jebala te bomba, ja mislio da mi je miš upao u deku!”. Tu je i scena o ratnicima, omamljenim marihuanom pred čijim se očima kruške pretvaraju u sjajeće lustere, a stiropor pomoću snažnog vjetra postaje zec kojeg love po livadi. Taj pomalo zavodljivi ton, poput rafala iz sijača smrti, presijecaju misli od kojih nas prolazi jeza. Saudin-becirevic4Razmišljanja i sjećanja ovog osamnaestogodišnjeg čovjeka nas omamljuju. U slici nekog mirnog proljeća dok leži na livadi, raširenih ruku, okružen šarenilom poljskog cvijeća osjeća ljepotu koju više ne vidi. Razmišlja o vlastitoj smrti, o dolasku tihom, bez buke i galame, nečujnom poput dolaska na svijet. Vijesti koje pogađaju poput munja. Razmišljanja o majci koja saznaje za smrt svog djeteta. Vijest o smrti najbližih – rodbine i suboraca. Vijesti koje proizvode vrtoglavicu kao da vas je neko stavio na ringišpil, gdje se zidovi prostorije vrte ukrug dok se na zidovima smjenjuju slike iz prošlosti… Koliko je moguće shvatiti želju da se osjeti tišina od koje se ne bojimo, u strahu od iznenadne granate ili metka? Kako je teška borba s mržnjom i pokušaj da se pronađe ono dobro u čovjeku? Svako pitanje i svaki detalj u ovoj knjizi mnogo je više od onoga što se čini na prvi pogled. Pitanje je koliko je uopće bilo moguće riječima uobličiti sve to. Njegove su knjige priča o jednoj generaciji, pa stoga ne mogu a da ne citiram njegove riječi kada kaže: „Ako nekada neko bude pravio procjenu ratne štete, sigurno neće u nju uvrstiti izgubljenu mladost, a ona je, po meni, najveći gubitak, nju je ovaj rat uništio“. Izdvojio bih još jednu sliku. U jednoj od noćnih agonija Saudinu se pred očima ukazuje kuća u plamenu. U kući je smještena predivna biblioteka. Od bola pred tom scenom niz lice mu teku suze koje hvata u dlanove i njima pokušava ugasiti vatru. Poptuno svjestan važnosti sjećanja, kao nasljeđe svima nama ostavio je ovu knjigu da nas konstanto podsjeća na vrijednost mira u kome danas živimo. Jedan od načina da nam se to ne dogodi jeste i taj da Saudinove knjige nađu mjesto u našim kućnim bibliotekama, kao vodič za naše vlastite puteve ka nepoznatom. Za one koji su ga imali čast poznavati on je bio čovjek koji nas je naučio kako na našim putevima, kavi god da su, uvijek trebamo sanjati o lukama pravde, dobrote i mira. Zbog toga u mojoj slici Bosne, kao veoma drage zemlje, a Boga mi i planete, stoji ovaj čovjek od vjere u Boga i ljude. Na toj se slici smiješi. (Faktor.ba / STAV br. 6 – 16.4.2015.)

01.06.2015.

Nihad Kreševljaković: KARIM ZAIMOVIĆ - SIMBOL I INSPIRACIJA

Karim Zaimović, simbol i inspiracija: Zlatni dječak prošlog i budućeg Sarajeva Priča o Karimu Zaimoviću priča je o Gradu, opsadi, gubitku, onome što smo bili i onome što bismo trebali biti. Umjetnost može biti bijeg od stvarnosti, a kroz nju je Karim prodro u stvarnost kao malo ko prije, i malo ko poslije njega Piše: Nihad KREŠEVLJAKOVIĆ Bio je utorak, 1. august 1995. godine. Tih bi se dana reklo – relativno miran dan. Negdje u dolini začuo se tupi odjek granate. Eksplodirala je kod Vojne bolnice. U pojedinim se dijelovima grada eksplozija nije čula. Mnogo jače, odjeknula je vijest o teškom ranjavanju Karima Zaimovića. Nakon 13 dana provedenih u bolnici, od posljedica ranjavanja, kao civilna žrtva jednog od mnogobrojnih zločinačkih granatiranja Sarajeva, preselio je na Onaj svijet. Imao je 24 godine. Vijesti su iz opkoljenog grada izlazile lakše nego ljudi. Međunarodna federacija novinara registrirala je pedantno da je Karim Zaimović 78. novinar poginuo u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Svega tri mjeseca prije potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu. U tekstu Dječak i strip Miljenko Jergović bilježi: “Rat je završen smrću Karima Zaimovića. Bio je već kolovoz 1995, znalo se da je već gotovo, granate su nekako prorijedile, i samo se čekalo, kao u onoj pjesmi Grigora Viteza, da dođe onaj koji će pronijeti vijest o miru. Geler koji ga je ubio, kažu, nije bio veći od zrna riže. Imao je dvadeset četiri godine, a njegova je smrt doista potresla ono Sarajevo. Nije to bila nekakva metafora, nije Karim bio simbol, nego je bio stvaran i živ, pritom još skoro dijete, jer je način njegova pojavljivanja na kulturnoj mapi Sarajeva bio neobičan, preran, dječji.” Od dječaka do simbola Smrću ovog dječaka Bosna i Hercegovina izgubila je vjerovatno jednog od najtalentiranijih pisaca 20. stoljeća. Ivan Lovrenović napisao je u Vijencu: “(…) osjećam potrebu reći da se u Karimovu slučaju potvrdila ta užasna konstanta da svako pakleno vrijeme mora fokusirati svoju nesretnu simboliku i na jednom izrazitom imenu. Kao što je Drugi svjetski rat simboliziran u Goranu Kovačiću, tako je ovaj bosanski u Karimu Zaimoviću.” Iza Karima su do sada ostale samo dvije posthumno objavljene knjige – Odabrani tekstovi iz magazina Dani i Tajna džema od malina. Bilo je i to dovoljno da Karim Zaimović postane nezaobilazan u ozbiljnim pregledima povijesti bosanskohercegovačke književnosti. Tajna džema od malina jeste jedna od najznačajnijih knjiga o ratnom Sarajevu. Nastala je u užasu ratne realnosti, gotovo nigdje se ne dotiče rata, a, opet, na nevjerovatno precizan način govori o onome što se u tom periodu događalo! U tekstu objavljenom u Danima o projektu Svjedoci postojanja, pod opsadom Karim piše: “Duhovna nadgradnja ovdje je ne bijeg iz stvarnosti, već način i mogućnost umjetničkog preoblikovanja iste.” Karim Zaimović rođen je u Sarajevu 6. maja 1971. godine. Odrastao je okružen knjigama, razgovorima o umjetnosti i kulturi. Njegovi roditelji, majka Ašida i otac Mehmed Zaimović, ulagali su svu svoju ljubav učeći ga etičkim i estetskim vrijednostima. Otac Mehmed bio je naš veliki slikar. Uopće ne čudi da je Karim od najranijeg djetinjstva razvio ljubav prema umjetnosti, a posebno prema stripu. Kao malom, umjesto bajki, roditelji su mu čitali stripove. Trajalo je to do četvrte godine kada je naučio čitati sam. Završio je Prvu gimnaziju 1989. godine i upisao Akademiju likovnih umjetnosti. Nekoliko mjeseci poslije prelazi na studij komparativne književnosti, gdje ga zatiče rat. Još u gimnazijskoj klupi razvio se u jednog od najautoritativnijih poznavalaca stripa. Prvi tekst objavio je 1984. godine u kultnom književnom časopisu Lica. Imao je nepunih četrnaest godina. Najčešće piše o stripu, filmu, likovnoj umjetnosti… Kao dječak počinje sarađivati na Trećem programu Radio Sarajeva te za magazin Naši dani. Ubrzo tekstove objavljuje u časopisima i revijama širom Jugoslavije. Jedan je od suosnivača magazina Dani i Fantom slobode. U njegovom kratkom životu kao da se sve odvijalo ubrzano. Stripovi Corto Maltese i Marti Misterija inspirirali su vidno Karima u pisanju tekstova za knjigu Tajna džema od malina. Bile su to priče koje je Karim čitao u radioemisijama pod nazivom Josif i njegova braća na valovima Radija Zid, čiji je bio stalni saradnik u periodu opsade. Mnogima su slušanja te emisije bila nezboravno ratno iskustvo. S nestrpljenjem se očekivalo da se u gradu bez struje preko malih tranzistora začuje Karimov glas, koji bi ih poveo u čudesni svijet. Tajnim prolazima iz vlastite mašte izvodio je Karim svoje slušaoce izvan granica opsjednutog grada, na slobodnu teritoriju umjetnosti i ljepote. Danas Karimov kolega, a tada branilac grada, Zoka Ćatić svjedoči: “Devedeset i treće me je iz blatnjavog rova vodio na čudesna mjesta, pričajući mi priče. Bježeći od svega što me je okruživalo a okruživalo me mnogo toga (ništa od toga nije bio moj izbor) vjerovao sam, svjestan da u svemu što priča, malo toga može biti istina. Istovremeno sam mu zavidio na mogućnosti da stvori čudesni svijet u koji neko na drugom kraju obruča može pobjeći. Bježeći od ljudi među likove, nalazio sam utočište.” Nije obolio od sarajevske patetike Tek su nakon Karimove smrti tekstovi sabrani u knjigu. U svakom od njih jedanaest Karim bi smjestio Sarajevo u epicentar važnih svjetskih događaja. U posljednjem, gotovo autobiografskom, Karim opisuje eksploziju granate i vlastitu smrt, ostavljajući tu priču nezavršenom – bez tačke na kraju. Prozno stvaralaštvo Karima Zaimovića uvršteno je u antologije bošnjačke i bosanske priče. Legendarni belgijski crtač Hermann posvetio mu je 1995. godine svoj strip Sarajevski Tango. Na sceni SARTR-a postavljena je fascinantna teatarska produkcija Tajna džema od malina u režiji Selme Spahić. U istom teatru organizirana je i izložba Karimovih portreta fotografa Milomira Kovačevića. karim-zaimovic2Prošle godine izašao je na engleskom i strip Tajna Nikole Tesle, koji su po Karimovoj priči za Massachusetts Review pripremili scenarista Aleksandar Brezar i crtač Enes Čišić. Riječ je o američkom književnom magazinu za koji su pisali i velikani poput Martina Luthera Kinga, Roberta Frosta, Jean-Paul Sartrea… U uvodniku urednik Jim Hicks piše: “Kada god sam pitao ko je sarajevski Austen, Dickens ili Conrad, čiji su likovi i riječi najsavršenije zabilježili duh ovog grada, oni upućeni bi mi bez ikakve sumnje rekli: ‘Karim Zaimović’. Njegove priče, koje je sedmično čitao na Radio Zidu tokom opsade, prenosile su sarajevsku civiliziranost i hrabrost kao otpor barbarizmu…” S neskrivenom ljubavlju prema gradu, Karim nikad nije obolio od sarajevske patetike. Bio je dobar poznavalac grada i njegovih vrijednosti, ali je svoju ljubav izražavao ukazujući i na one stvari koje Sarajevu, u njegovoj suštinskoj važnosti, nisu priličile. U jednoj od svojih kolumni u magazinu Dani piše: “Sarajevski duh danas je transformisan u nešto što on nikada nije bio. Doduše, bilo je to lako, jer Sarajevo više nikada ni izdaleka neće biti slično onom kakvim smo ga znali, tako da ni ono što se naziva njegovim duhom neće biti nalik sebi. Ali, taj duh treba iskoristiti za nešto drugo, a ne na priglupe retoričke igre, treba ga učiniti dovoljno fleksibilnim da opet postane mjerilom vrijednosti, a ne njegovim alibijem. Ako se to ne učini, Sarajevo će na kraju zaista postati ono što dobrim dijelom već jeste – mahalskim konglomeratom, samozadovoljno uljuljkanim bajkama o vlastitoj bitnosti i jedinstvenosti.” Karimov šadrvan Posebnu ulogu u očuvanju imena i djela mladog novinara i književnika ima Fondacija Karim Zaimović. Osnovana je 1996. godine, a njeni osnivači bili su prijatelji, poštovaoci i porodica Karima Zaimovića. Misija Fondacije jeste stipendiranje studenata s izrazitim talentom iz oblasti kulture, umjetnosti, književnosti i novinarstva. Prva dobitnica ove stipendije bila je režiserka Jasmila Žbanić, tada studentica. Karim je neosporno uspio svojim djelom i djelovanjem postati simbolom jedne generacije te inspiracija generacijama poslije njega. U sjećanju onih koji su ga poznavali ostala je njegova ljudska dobrota. Imao je osmijeh za pamćenje. Vidjeti ga u opsjednutom gradu bilo je rijetko draga scena. Bio je blag i skroman. Ukopan je u haremu džamije u Čurćića mahali. Odmah uz džamiju ima jedan šadrvan iz kojeg teče bistra, hladna voda. Tu hajr-česmu podigla je Karimova porodica, ali nije to jedino čime šadrvan podsjeća na njega: ne nameće se pogledu, ako ne obratite pažnju. Na njemu vjernici prije molitve uzimaju abdest, a žedni se mogu okrijepiti. Ulica na Ilidži koja nosi njegovo ime smještena je kao da je to sam birao – između jedne nazvane po jevrejskom ilegalcu iz Drugog svjetskog rata i druge koja nosi ime branioca grada koji je volio. Karim je u svoje 24 godine života postao dijelom naše prošlosti, naše sadašnjosti i budućnosti, postao je dijelom slagalice o kojoj je sam pisao: “Svako iduće Sarajevo biće slično ogromnoj slagalici čiji će se raspršeni djelići slagati možda godinama i decenijama prije nego što zaista počne ličiti na nešto. Svako od nas (mislim tu na one kojima je do te slagalice stalo) treba znati da pokuša sačuvati svoje djeliće te slagalice i čekati, ili, još prije, raditi na tome da se čekanje zamijeni akcijom i ubrza trenutak kada će se opet početi slagati prava slika Sarajeva, ne ista kao ranije, već prije kao njena varijacija.” (Faktor.ba / STAV br. 5 – 9.4.2015 / Foto: Milomir Kovačević-Srašni)

01.06.2015.

Kreševljakovic-Nemojte da nam mediokriteti kroje kulturu, osvijestimo se, budimo glasniji!

01.06.2015.

Pozorišno selo: POZORIŠTE JE DANAS LJUDIMA STRANI PROSTOR

POZORIŠTE JE DANAS LJUDIMA STRANI PROSTOR Nihad Kreševljaković za BNN.BA: Šta je sporno sa (ne)kulturom u BiH? 24.05.2015 - 20:11 Pozorište Globalna modernizacija i sve veća ekspanzija interneta i novih tehnologija stavila je kulturu u drugi plan. Na društvenim mrežama danas možemo da se družimo sa prijateljima svugdje u svijetu, što je dovelo do toga da je razgovora sve manje, a virtuelnog života sve više. Ipak, kultura je veoma bitan segment života i ono čemu se djeca uče 'od malih nogu'. Kultura se nosi iz kuće, iz škole, pozorišta, muzeja, iz mnogih institucija kojih je danas u Bosni i Hercegovini sve manje. Pozorišta i muzeje posjećuju skoro uvijek isti ljudi, a umjetnost je stavljena u drugi plan. Razgovarala: Ivana DESPOTOVIĆ / BNN Nihad Kreševljaković, direktor Sarajevskog ratnog teatra (SARTR), u razgovoru za BNN portal, osvrnuo se na period osnivanja SARTR-a za vrijeme rata u BiH, istakavši kako su tada teatar i umjetnost bili stvarna ljudska potreba te da nije bilo problema sa publikom uz napomenu da su ti ljudi dolazili na predstave rizikujući vlastite živote. „Ono što je razlika u odnosu na prijeratni period jeste da je odnedavno Ministarstvo obrazovanja ukinulo obavezu posjećivanja pozorišta što mislim da je veliki prbolem. Pozorište je jedan veoma bitan aspekt edukacije i obrazovanja djece, kroz otvaranje njihovih vidika“, kazao je Kreševljaković. Pozorište je samo jedan dio problema, nastavio je Kreševljaković, imajući u vidu da ljudi u našem okruženju ne čitaju ni knjige. Prosjek tiraža knjige u BiH je oko 500 knjiga, što je, istakao je Kreševljaković, zabrinjavajući podatak. „Ne radi se tu samo o tome da ljudi nemaju para da kupuju knjige, jer nisu nam ni biblioteke pretjerano posjećene. Pozorište i knjige uče nas mnogo čemu. Ono što je po meni zanimljiva karakteristika pozorišta jeste da je to interaktivni prostor. Za razliku od filma, u pozorištu imate direktan dodir sa ljudima koji nešto igraju ispred vas, vi ste sastavnim dijelom toga. Pozorište nas na jedan vrlo lijep način dovodi u dodir sa umjetničkim iskustvom“, istakao je Kreševljaković. Pozorište je danas mnogim ljudima strani prostor, rekao je Kreševljaković, dodavši kako je po njemu najveći krivac za to upravo obrazovni sistem. Ponekad i umjetnici rade neke stvari koje su teže razumljive za većinu publike, pojasnio je Kreševljaković te kazao kako to ipak ne smatra velikim razlogom za zanemarivanje kulture i umjetnosti. „U siromašnim društvima teže je ostvariti komunikaciju sa većinom publike i to bi moglo biti neko opravdanje. Ali, kultura i umjetnost moraju biti sastavnim dijelom i obrazovanja i odgoja. Vrlo je teško neko dijete čiji roditelji ne idu u pozorište i ne čitaju knjige, naučiti da je lijepo čitati knjige ili ići u pozorište. Po meni, institucije koje se bave tim, uključujući i sama pozorišta, trebaju posvećivati mnogo veću pažnju tom problemu“, rekao je Kreševljaković, izrazivši nadu da će normalizacijom stanja u zemlji i ovo biti manji problem. Hiperprodukcija televizijskih, uglavnom veoma upitnih sadržaja, pokazuje da će se, barem u domaćim medijima, vrlo rijetko kao uzori i primjeri naći ljudi iz svijeta kulture. Uspješni mladi fizičari, hemičari ili bilo šta što je van estrade, rijetko će se naći u medijima. „To je nešto što nije samo problem BiH ili Balkana, već je to globalni problem. Baš zbog toga štoi to sada prepoznajemo kao nešto što bi moglo dovesti u pitanje neke naše vrijednosti, imamo obavezau da se prema tome postavimo ozbiljno, da pokušamo pronaći načine da se tome suprotstavimo i pokažemo da čitanje, odlazak u pozorište, gledanje ozbiljnih sadržaja, jeste u korist čovjeka“, poručio je Kreševljaković. Mediji, mahom privatni, koji se rukovode gledanošću, sasvim logično je da će između sapunice i nekog klasičnog koncerta izabrati sapunicu koja doprinosi većoj gledanosti, pojasnio je Kreševljaković. Danas se sve smatra kulturom i umjetnošću, dodao je on, istakavši kako u BiH ipak i ne postoji kvalitetna kritika koja bi odvojila šund od umjetnosti. „Mislim da, kada se govori o kulturi, umjetnosti, umjetnicima u Sarajevu i BiH, imamo izuzetno kvalitetne ljude i velike rezultate na polju umjetnosti, u odnosu na mnoga druga polja kod nas. Imamo uspjehe koje su ljudi postigli i koji bi bili izmenađujući i u puno boljim uvjetima. Kada bi samo kroz segment kulture analizirali kako izgleda naše društvo, onda izgledamo kao jedna potpuno jaka država. Ono što je problem su neki drugi segmenti za državu, poput ekonomije koja nam je katastrofa. Kada imate blagostanje, onda će ljude zanimati i neke druge stvari, osim puke borbe za egzistenciju“, pojasnio je Kreševljaković. SARTR, kao javna ustanova, ima novac za plate i infrastrukturu, koji osigurava nadležno ministarstvo. Ono u čemu se ova ustanova susreće sa problemima, rekao je Kreševljaković, jeste novac za produkciju, koji su prisiljeni osiguravati na druge načine. „Jasno je da na osnovu onoga koliko država smatra da joj je kultura važna, toliko će je i podržati. Mi smo u nekom međuprostoru, neće baš sve poukidati, ali očigledno je da ne postoji stvarna svijest o značaju kulture i umjetnosti za jedan prostor. Smatram da je to zabrinjavajuće, veoma opasno odnositi se prema kulturi na taj način. Naravno da u zemlji sa morem problema ni običan čovjek neće reći povećajte budžet kulturi, već će se brinuti za svoju penziju“, istakao je Kreševljaković. Danas živimo u zlatnom dobu mediokriteta, kazao je Kreševljaković, dodavši da su u periodu tranzicije u kojem se nalazimo, tradicionalne vrijednosti poljuljane i dok ne dođe do perioda stabilizacije, niko ne zna šta će biti na kraju. „Ono što ja iz svog osobnog ubjeđenja mogu reći jeste da ja stvarno vjerujem da ono što mi sada imamo je dovoljno jako da će preživjeti tu katastrofalnu tranziciju i agresiju mediokritetstva. Vjerujem da ljude i institucije koje imamo ovdje da su kvalitetni i koji će ostati tu i kada ovo teško vrijeme prođe, a ovi što sada su trenutno to što jesu, ta mediokritetska masa, za njih tada sumnjam da će iko znati“, rekao je Kreševljaković. Optimističan stav je najbitniji i koliko god nas pogađa loša situacija, ne treba se okrenuti pesimističnom stavu. „Mislim da ljudi koji vide sve crno i pesimistični su, ne mogu ništa promijeniti. Ja prepoznajem mogućnosti da bude bolje i nisam izgubio nadu da je većina ljudi dobri ljudi. Ne mislim da su svi političari kriminalci, želim vjerovati da među njima ima poštenih ljudi koji će u jednom trenutku postati hrabriji i početi da se bore ne samo za nas, već i za sebe. Unatoč lošem stanju želim vjerovati da nam ima spasa i da će biti bolje“, zaključio je Kreševljaković.

01.06.2015.

Intervju: NIHAD KREŠEVLJAKOVIĆ (RAZGOVOR VODILA HAJRIJA LISIĆ:

- Ovu posjetu, meni lično omiljenom teatru u Sarajevu, odlučili smo sada realizovati, jer je u ovom mjesecu, 17. maja, obilježen 23. rođendan. Godine su iza, ali, u današnjem vremenu, kao da te godine nose više nego buduće. Je li se obrazuju generacije koje mogu učiniti još, i više za teatar? Pa prošlost ima smisla kada iz nje nešto naučimo, kada nas inspirira ili nadanjuje da radimo dobre stvari u vremenu u kome živimo. Zaista je period u kome je Sarajevski ratni teatar osnovan istovremeno i najstrašniji ali i najimpresivniji. Ratovi u nekim ljudima bude njihovu zlu stranu i oni postaju čudovišta. Kod drugih ljudi, ratovi i teške situacije čine ih još boljim. To je bilo vrijeme radikalne ružnoće i radikalne ljepote čovjeka. Ono što je, kada govorimo o umjetnosti i kulturi, učinjeno u tom periodu zbilja jeste fascinantno. Ipak, ne mislim da trebamo na taj način to porediti sa današnjim vremenom. Svako vrijeme nosi svoje izazove. Često spomenem da je u osnvačkom dokumentu SARTR-a stajalo da se ustanova osniva zbog posebnog značaja za odbranu grada. Tada se grad branio oružjem i nekim prkosom...Danas se grad i zemlja brane poštenjem, ljubavlju prema pravdi i istini... Danas je važno da svi poslove kojim se bavimo obavljamo što bolje znamo i umijemo. U tom smislu kada govorimo o teatru mi imamo nekoliko zaista velikih umjetničkih imena. Prije rata naš je najznačajniji reditelj bio je Haris Pašović. Danas, pored njega tu je i Dino Mustafić koji je u ratu diplomirao sa Sartovim „Zidom“, a danas je jedan od najznačajnijih reditelja u jugoistočnoj Evropi. Imamo i Selmu Spahić. Pojavljuju se nova imena i zbog svega toga zaista ne sumnjam da će nove generacije u duhu svog vremena učiniti naš teatar još značajnijim na evropskoj i svjetskoj mapi. - Sarajevski ratni teatar, nastao je uz ideju da kultura i umjetnost pomognu da posjetioci se suoče sa tadašnjom surovom realnošću. Koliko i danas ljudi odlučuju da pronađu sebe gledajući predstavu? Sarajevski ratni teatar je dosta specifičan kada su u pitanju teme kojim se mi bavimo. Nastojimo biti politični, kritični, hrabri, društveno angažirani, otvoreni novim idejama i baviti se onim temama koje se ne čine toliko atraktivnim u ovom - vremenu upitnih vrijednosti. Imamo vrlo jasan odnos prema našoj prošlosti iz perioda kada je naš teatar osnovan i vjerujemo da je taj period inspirativan i da nam pomaže suočiti se sa problemima u vremenu u kome danas živimo. Ljudi se pronađu ili ne pronađu i to zavisi od puno raznih elemenata. Iskreno vjerujem da smo mi u proteklim godinama uspjeli da na našem repertoaru ponudimo predstave koje jesu bile značajne: od „Bio je lijep i sunčan dan“ o 2. maju 1992., , Orwelove „1984 –e“ ili „Životinjske farme“, „Prst“ koji govori o drami nestalih, Brehtov „Strah i bijeda Trećeg rajha“, „Bojno polje sjećanja“, Štiksovo „Brašno u venama“... Previše je predstava da bi ih nabrajao ali bih u tom smislu ipak izdvojio „Tajnu džema od malina“ koja je između ostalog imala funkciju da probudi optimizam kod mladih ljudi. Ponudili smo im primjer fantastičnog mladog čovjeka i njegovo genijalno djelo kao primjer o tome kako je Karim Zaimović svojim odnosom prema svom kratkom životu, u puno gorem vremenu od ovog u kome oni žive uspio čak nadživjeti i vlastitu smrt. Tzv. „zvijezde“ sa raznoraznih farmi koje se nude našim mladim ljudima preko opskurnih TV programa kratkog su sjaja i zbog toga smo željeli kao protest protiv takvog zaglupljivanja pokazati da ima puno boljih primjera na koje se vrijedi ugledati ako želimo dočekati sjajniju budućnost. - Koliko danas stanovnici naše države prepoznaju značaj kulture? Gdje griješimo, ako sada možemo potvrditi da postoje mnogi, i mnogi, koji ne znaju recimo da predstava "Životinjska farma" nastala po istoimenom djelu? Stanovnici prepoznaju značaj kulture onoliko koliko država, odnosno vlast smatra kulturu važnom. Zbog toga nikad ne bih kritizirao obične ljude koji su praktično žrtve takvog državnog ne-odnosa prema kulturi. Griješimo u tome što zaista, kao društvo, ne pokazujemo dovoljno iskreno da smo svijesni da bez kulture nema ni grada ni države. Opet, po meni osobno još tragičniji je podjednako bahat i neodgovoran odnos prema važnosti obrazovanja u našoj zemlji s obzirom da su tu skriveni ključevi od vrata naše budućnosti. - Na funkciji ste direktora od 2011. godine. Kada ste se prihvatili pozicije, na šta ste svjesno pristali? Jeste li zadovoljni učinjenim? Da zadovoljan sam iako sam iskreno mislio da će sve ono što sam planirao realizirati biti mnogo lakše. Stanje je bilo gore nego što sam mislio a onda za vrijeme mog mandata je još u dva navrata smanjivan budžet za kulturu, tako da se sve povremeno činilo nemogućom misijom. Kao neko iskustvo iz ovog perioda mogao bih reći da zaista mislim da postoji jako mnogo problema koji su sistemske prirode i koje je praktično iz moje pozicije nemoguće mjenjati. S druge strane, drago mi je da sam potvrdio sebi jednu stvar a to je da kada nastojite biti pošteni u poslu koji radite, koliko god da je teško stvari mjenjati i činiti ih boljim, to nije nemoguće. Mislim da generalno stanje u našoj državi, samo promjenom našeg odnosa prema poslu može biti značajno bolje. Vjerujem da kada bi u ovoj državi postavili samo poštene ljude kojim im je više stalo do društvenog nego osobnog interesa da bi sliku društva primjetno unaprijedili. Želim vjerovati da je Sarajevski ratni teatar takav primjer s obzirom da sam vrlo svjestan da sam u nekom menadzerskom smislu, po sposbnosti daleko slabiji od mnogih drugih ljudi. - Iako Vas direktorska pozicija "izdiže" od drugih, kakav je ustvari Vaš odnos prema uposlenim? Kako ste se postavili prema njima? Puno naših gostiju je reklo kako imamo lijepu atmosferu i da se lijepo osjećaju kada rade u SARTR-u. To me kao rijetko koja stvar učini ponosnim kada je posao u pitanju a najviše zasluga za to pripada našim uposlenicima. Što se tiče pitanja, nekako, dolazim iz porodice gdje se uvijek više vrijednovalo biti jednak drugim nego izdignut iznad drugih. Vjerujem da su ljudi u svojoj suštini više dobri nego loši i da je važno ljudima dati mogućnost i prostor da pokažu svoje dobre strane. Također, s obzirom da uvijek nastojim više baviti se svojim nedostacima, greškama i manama, nastojim kroz tu prizmu gledati i druge ljude. Kada dođete na neku poziciju, vi praktično nasljeđujete ljude koji tu rade godinama, sa raznim navikama, koji su naučili neke stvari raditi na jedan način i prirodno je da ako unosite neke promjene da morate biti pažljivi i imati razumjevanje za strahove ljudi sa kojim radite. Govoreći generalno, vjerujem da je kod nas sistem takav da je u stanju i od najboljih radnika vremenom napraviti prototip neradnika. To je zato jer se rijetko cijeni tuđi rad i trud. Ako ste dobri u poslu neće vas niko ni pohvaliti a kamo li nagraditi, ali će vas zato čim napravite prvu grešku odmah kritizirati i napadati. Što se tiče ljudi sa kojim radim, bez obzira na sve i dobre i loše strane, moje i njihove, volio bih da im ostanem u lijepoj uspomeni kada odem iz Sarajevskog ratnog teatra jer ako ne uspijete napraviti da vas ljudi s kojim radite poštuju onda to, i sve druge rezultate dovodi u pitanje. - Spremno i uspješno dočekate mnoge premijere, ugostite mnoga velika imena... kako se borite sa tim stresnim situacijama? Jeste li samokritični, ili pak vrlo samouvjereni, kada radite na nekom projektu? Nastojim biti objektivan. Svjestan sam i dobrih i loših strana kada su u pitanju poslovi koje radim. Vjerujem da je svako iskustvo dobro ako iz njega nešto naučite. Neke stvari pokušavam učiniti boljim ali nekad i uz najbolju želju nešto ne ide. Neke stvari zavise od uvjeta u kojim radite pa u tome nekad tražim opravdanja. Nekad jednostavno shvatite da ima stvari za koje ste nesposobni. Generalno, mislim da sam više samokritičan nego što sam samuvjeren iako samouvjerenost smatram dobrom osobinom. Protiv stresnih situacija se borim tako što sebi ponavljam da se ne treba sekirati iako, iskreno, to uglavnom nema nekog efekta. - Zbog pozicije ste primorani da budete upućenu i u političku sferu, vjerujem. No, da li ste ikada i pomislili da se direktno uključite? U zemlji u kojoj živim i najbezazlenija stvar ima prizvuk politike u sebi tako da smatram da se, u tom nekom širem smislu, osjećam uključenim u politički život. Što se tiče bavljenja politikom, moram reći da je malo poslova u koje bih sa većim strahom ušao od politike. Cijenim dobre ljudi koji se u politiku upuste i smatram ih hrabrim. Navijam za njih, da ostanu onakvi kakvi su bili kada su se na taj korak odlučili premda to ovdje često liči kao da jašete na nekom podivljalom biku. -Nemoguće je uraditi intervju sa Vama, bilo koja tema, bojim se, a da ne spomenom Vašu porodicu. I Vaš otac i djed rahmetli će uvijek ostati upamćeni u historijskom značaju naše države. Je li i to bila Vama dodatna odgovornost, kada se se odlučili recimo upisati na Historiju, pa krenuti tim stopama? Apsolutno. Pri tome zaista više mislim na neke osnovne ljudske vrijednosti nego na tu činjenicu da je npr moj dedo jedna od najznačajnijh ličnosti cjelokupne bosanke historije. Odgvornost u tom smsislu počiva na odnosu, o čemu smo već malo govorili, da ostanete normalnim, da poštujete sve ljude, da cijenite poštenje, da niste bahati i da ste spremni priznati vlastite greške. Kada govorim o svom ocu koji se upustio i u politiku uvijek naglasim da je bio pošten i da je s odogovrnošću trudio se raditi stvari najbolje što je mogao u tom teškom vremenu, uvijek poštujući sve ljude. - Djelujete vrlo ozbiljni. Jeste li takvi? Volite li, recimo sa ekipom u pozorištu, da se našalite? Vjerujem da je uz osmijeh lakše. Ne znam. Pokazat ću mami da ste rekli da djelujem ozbiljno (smijeh). Svakako da mislim da je biti ozbiljan kompliment a da li sam ja ozbiljan to je već nešto o čemu ne mogu sam govoriti. Što se tiče osmjeha ne da je lakše već je i ljepše i volim kada su ljudi oko mene sretni. Ne samo na poslu već uopće. - Redovno pišete i blog, koji dijelite sa bratom? Jesu li danas takve mogućnosti, mislim na prostor za javno govorenje, dobre, ili se smisao toga izmiče kontroli, općenito u svijetu? Bez obzira na sve mane koje novi mediji sa sobom nose, prije svega mislim na npr. anonimne komentare i svu mržnju i poganost koju takvi prostori dozvoljavaju, vjerujem da je sloboda govora najljepša stvar koju nam je ovo vrijeme donijelo. - Zanimaju Vas i dokumentarni filmovi. Je li naša država neiscrpna takvih tema i priča? Pogotovo ovih socijalni. Da. Naša teška prošlost je istovremno i nepresušan resurs za bavljenje dokumentarnim filmom, i umjetnosti uopće. Moglo bi se reći kako svako zlo ipak ima i neko dobro u sebi.

28.05.2015.

OBILJEŽIMO DAN BIJELIH TRAKA – 31. MAJ 2015.

31. maja obilježit će se Dan bijelih traka - simboličan datum proglašen u znak sjećanja na ubijene građanke i građane Prijedora i okolice. Dan bijelih traka pokrenut je iz Prijedora, a za cilj ima borbu za prava civilnih žrtava na sjećanje, komemoracije i memorijale tamo gdje im se to zabranjuje, na osnovu etničke pripadnosti. Na taj dan 31. maja 1992. godine vlasti bosanskih Srba u Prijedoru (kasnije i u nekim drugim mjestima) izdale su naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava. Ovo je bio početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori i činjeni drugi zločini, čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94 posto Bošnjaka i bosanskih Hrvata sa teritorije općine Prijedor. U znak sjećanja, suosjećanja i kao simbol trajne borbe protiv fašizma i diskriminacije na osnovu drugačijeg identiteta, te poricanja zločina, Sarajevski ratni teatar izražava podršku građanskoj inicijativi „Jer me se tiče“ i njihovom pozivu svim građanima i građankama da obilježimo Međunarodni dan bijelih traka u Prijedoru, 31. maja 2015. godine. Prsustvom u Prijedoru ili simboličnim vezanjem bijelih traka oko ruke na ovaj dan izražavamo podršku i roditeljima 102 ubijene djece i njihovim nastojanjima za izgradnju spomenika dječacima i djevojčicama koji su ubijeni tokom rata. Naime, peticija za izgradnju spomenika ubijenoj djeci, je po protokolu predata prošle godine gradskim vlastima Prijedora, međutim, gradski čelnici se do danas nisu izjasnili o ovoj inicijativi roditelja ubijene djece. Međunarodni dan bijelih traka će, stoga, biti i oblik protesta protiv ovakvog postupanja prijedorske lokalne vlasti. Pozivamo sve ljude da, barem na 31. maj dođu u Prijedor i stanu rame uz rame protiv segregacije i diskriminacije žrtava. U organizaciji građanske inicijative “Jer me se tiče” Međunarodni dan bijelih traka u Prijedoru, 31. maja 2015. godine obilježit će se, kao i prošlih godina, šetnjom kroz glavnu gradsku ulicu, te polaganjem ruža sa imenima ubijene djece, na glavnom prijedorskom trgu. Prevoz u nedjelju 31. maja je organiziran iz Tuzle, Sarajeva i Mostara. Povratak isti dan. Za detalje prevoza: Kontakt za Tuzlu je +387 62 355 326. Kontakt za Mostar je +387 61 43 78 55 Kontakt za Sarajevo +387 65 866 131 WHITE ARMBAND DAY – STOP GENOCIDE DENIAL

28.05.2015.

Boris Liješević Directs “Flour in the Veins”

Posted May 6th, 2015 by NITEnews in Europe Boris Liješević Directs “Flour in the Veins” Photographer Velija Hasanbegovic The play Flour in the Veins, directed by Boris Liješević, based on the text by Igor Štiks, produced by the Sarajevo War Theatre and the MESS International Theater Festival, premiered on Wednesday, April 8, at the Sarajevo War Theatre. by Nihad Kreševljaković Sarajevo War Theater (SARTR) has a long tradition in which culture, art, and theater are important tools in the fight for a better, more just world and for peace, at least an inner one. The story began on May 17th, 1992, just 15 days after the siege of Sarajevo had started with the intent to quell any thought of freedom. During this same time, the MESS Festival created some of the most important projects in our cultural history. I believe one such project to be the MESS Scene, new Sarajevo theater, conceived as a space for theatrical freedom. Also, the Sarajevo War Theater, recognized as a "theater of the soul", has been striving since its inception to free theater; liberate it from fear of any kind, presenting our differences as a gift from God, not punishment! By preserving our painful, yet precious, memories, we both strive to strongly affirm universal values, to remain in the territory of our conscience, and the courage to stand up against injustice and all other diseases of our time. Aware of the reality, though, we want to be the mirror of the future. It seems sometimes dark, sometimes light. We are fully aware that this is what will be in the good work depends on ourselves. We also know that one should never raise ones hands up and surrender to the general hopelessness, depression, and pessimism. Joint Productions In the past few years MESS and Sarajevo War Theater managed to implement a series of joint productions, including "The Secret of Raspberry Jam", "hen", "Another Letter through Red Cross", "It Was a Nice and Sunny Day" "Memory of Stone" and others. Our latest joint co-production challenge is the play "The Flour in the Veins." Its writer is a well known author - Igor Štiks. The play is directed by Boris Liješević, currently one of the most important directors in Serbia. The cast itself was a guarantee that the play would be a good one. Boris has brought together some of our most significant Bosnian actors and actresses. Unfortunately, we seldom have the opportunity to see actresses and actors from three different generations in our theaters. From SARTR come Selma Alispahić and JasenMESS2015_Brasno_U_Venama_Posterko Pašić. Among the guests are very nice people, friends and top representatives of their profession: Kaca Dorić, Izudin Bajrović, Admir Glamočak and Miodrag Trifunov. Miodrag Trifunov played in “Shelter” - the first SARTR play produced during the siege. Among his associates are Dubravka Zrnčić Kulenović (dramaturgy), Lejla Hodžić (costume design), Vedran Hrustanović (set design), Dusko Šegvić (music), and the entire team of good people from production, technology, administration ... We gathered all together to show and prove that theater is now what it always has been - a basic human need! It is because of this that "Flour in the Veins" seems the right choice. Boris Liješević and Igor Štiks are a well-known tandem behind "Elijah's Chair", one of the most exciting regional performances, a co-production between the YDT from Belgrade and the MESS Festival. This cooperation inspired Igor to write his first play. The first man who received the text was, of course, Boris. The story of this drama evolved for years. As Igor Štiks says, first themes emerged even during his stay in Chicago, where he met a family of our origin, in which he saw a deep generational misunderstanding. "The children could not fully understand their parents, experience and history that had brought with them to America. They adopted their mythology of a past world, but also of a brutal loss. It seemed like an injustice, to inherit all that trauma, and you live and you want to develop in a world where there is no place for you, just obstacles. " The fact that millions of inhabitants of the Balkans are experiencing this or a similar drama certainly is a strong motive to point out the importance of such a topic. "This lack of understanding", writes Štiks, "and all these conflicts, both emotional and ideological – ideological, which are necessary emotional and emotional, which receive and ideological articulation – between different generations in the last hundred years, from the First to the Second World War, the recent war, and the time of peace which, as we well know, is not devoid of conflict, became the subject of this text." Igor Štiks recognizes the past as a boomerang that always comes back, and makes us learn how to catch it before it hurts us again, "not in order to reject it and forget it, but to prevent it from hurting our future". Rise from Trauma In addition to announcing the play, Boris Liješević explained in the text some important details from the story of a war-scattered family, which after more than 20 years gets together in one city, one apartment, on a single night. Everything had changed (city, state, population, ethnic makeup, streets, faces), but the traumas remained, which neither the passage of time nor the change of space could delete. These traumas, as Boris says, have become a worldview, a way of thinking and a pattern of behavior, and over time they become familiar and pleasant, while an exit from these traumas is a painful and unknown one. Boris Liješević adds: "In the Balkans, where wars make history, geography, economy, culture, politics and education, trauma becomes a national treasure, identity, political tool, tradition, education." In response to that Boris decided to direct a "drama in which heroes waited for decades. A drama of returns, meetings, negotiation, guilt, overcoming, unraveling and ultimately reconciliation. " As nice as it may sound, the path to reconciliation is not an easy one. Boris describes it as a threat, because it "requires confrontation, acceptance and opening of new and unknown sites". Actually, it's a tough fight, a long process that requires time, maturity and courage! This is exactly what Selma Alispahić, Kaća Dorić, Izudin Bajrović, Admir Glamočak, Jasenko Pašić and Miodrag Trifunov communicate through this play in a truly fascinating way. This performance seems to be able to wake us up from a dream with its silences. Suddenly! To shake us, perhaps! Again, the purpose of theater in its essence is that, even when it shakes us, it brings us peace! This post has been translated from the original article here http://nitenews.org/boris-lijesevic/

28.05.2015.

Nhad Kreševljaković: O ROMANU "ČUVAJ SE" AUTORA EDINA KREHIĆA (IZDAVAČ: PALM BOOKS SARAJEVO)

Nihad Kreševljaković: (Govor na promociji romana 'Čuvaj se' u Zagrebu, 14.5. 2015., HKD Napredak ) *** Zahvalan sam Krehi da me uključio u promociju njegove knjige s obzirom da se radi i o čovjeku i o autoru kojeg veoma cijenim. Također mi je drago da se nalazim okružen s ljudima koje inače izuzetno poštujem. I treće, drago mi je da smo ovdje u zgradi Napretka, s obzirom da imam i ta neka osobna iskustva koja se tiču moje obitelji i činjenice da je moj dedo rahmetli bio jedan od vrlo bliskih suradnika Napretka u Sarajevu, te da je nekako Zagreb uvijek bio bitnim dijelom naše obiteljske geografije, s obzirom da je Dedo bio i prvi Bošnjak, član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Počinjem s ovim, s obzirom da je on nama kao ostavštinu ostavio veliku biblioteku, njegova biblioteka je najznačajnija privatna biblioteka s građom u Bosni i Hercegovini. To spominjem jer kako se sada opet dolazi do ove hiper-produkcije knjiga zaista postaje sve komplikovanije sakupljati knjige, za razliku od njega kada je mogao maltene svaku knjigu koja se pojavi složiti u biblioteku. Danas kad bi to čovjek radio trebao bi živjeti u nekom dvorcu da bi to mogao sve rasporediti i te knjige smjestiti, zbog toga je danas jako važno da u odabiru knjiga nama - ja u množini govorim imam brata blizanca - jako je važno odlučiti se koje knjige makar vi osobno smatrate da su dovoljno važne da se nađu u toj biblioteci. Obje knjige koje mi večeras promoviramo, smatram važnim sadržajem te biblioteke. Promociju knjige u Sarajevu, gdje sam također bio, počeo sam sjećanjem kada sam kao mali - otac nas je vodio svake godine na Sajam knjiga u Beograd a tada smo brat i ja imali 11 godina, rijetko se razdvajamo, ja sam otišao s ocem, on s mamom, i on se vraća i kaže da je vidio Branka Čopića. Branko Čopić je također bio autor koji je zabilježio u svojim djelima neke od najzanimljivijih događaja i iskustava iz perioda 2. svjetskog rata, kao što smatram da je Edin Krehić zabilježio neke veoma značajne događaje iz protekle agresije na Bosnu i Hercegovinu i opsade grada Sarajeva. Ono što se još tiče ove knjige i tih nekih poređenja: Recimo, nedavno je u tekstu koji je napisao sveučilišni profesor iz Mostara Mile Lasić, on je napravio jedan izbor – nažalost kod nas još nema ni jedan rad koji se bavi književnošću nastalom u periodu od 90-te do danas za razliku od Hrvatske, gdje je Strahimir Primorac napisao jednu knjigu „Linija razdvajanja“ koja se upravo bavi tim fenomenom – međutim, u ovom prvom pokušaju da se izvuku neka od najznačajnijih djela, među 10 djela (a autori su među ostalim Sidran i Vešović) jedna od tih 10 knjiga bila je upravo knjiga Cuvaj se - Edin Krehic . On je čak naziva vjerojatno svjesnom, uspješnom replikom sarajevskom, balkanskom verzijom Remarkova „Tri ratna druga“. Iskoristit ću ovo da spomenem da je pročitao knjigu na preporuku novinarke Oslobođenja Angeline Šimić, čija je kuća zapaljena na početku napada na Sarajevo, koja je preko četiri barikade prešla samo da svojim očima vidi, kako on kaže, „da je oprži o prah knjiga njezine izgorene biblioteke“. Njeno mišljenje kao takve osobe smatrao je važnim da uzme Edinovu knjigu i da je pročita. U romanu koji počinje susretom Jasmina i Lejle u martu 95. dok se probližavaju jedno drugom začujemo fijuk granate, iz tog fijuka, iz eksplozije započinje beskrajno uzbudljiva priča koja nas prvo odvodi u Washington a potom vraća u Sarajevo te paralelno pratimo ljubavnu priču i priču o prijateljstvu četvorice mladića, priču o njihovim raznim iskustvima. Radi se o ratnom trileru u kome se prepliću ljubav, strast, herojstvo, tragedija, brojni duhoviti dijelovi puni kvalitetnog ratnog crnog humora. Moram reći da ja ne govorim kao poznavalac književnosti, završio sam historiju. Govorim isključivo kao čovjek koji voli knjige, koji voli čitati, i kao čovjek koji je odrastao okružen tom velikom bibliotekom, i kao čovjek koji je još kao dijete bio tužan i pomalo ljubomoran što, za razliku od brata, nije uživo vidio Branka Ćopića. Kao čitatelj, kao što bih to preporučio svom bratu, ili nekom bliskom prijatelju preporučujem vam da pročitate ovu knjigu kao i da pročitate knjigu Jednog Dana Doći Ću, Oče - Edin Krehic koju smo u Sarajevu zajedno promovirali ja i general Jovan Divjak. Možda neobično zvuči kada se kaže da je jedan general promovirao knjigu. Međutim, Jovan Divjak je čovjek koji je odgledao više predstava i pročitao više knjiga i odgledao više filmova nego većina univerzitetskih profesora u BiH a vjerujem da sličnih problema ima i u drugim dijelovima bivše zemlje. U toj drugoj knjizi Edin Krehić se potvrdio kao naš ozbiljan romanopisac, koji je uspio napraviti još jedan veliki iskorak, pokazujuići se kao znalac koji kroz običnog čovjeka priča velike priče, spreman je suočiti se s bolnim temama, pronalazeći u njima put ka našoj, govorim o BiH, ljudskoj i društvenoj katarzi. Jasno je da Edin Krehić voli ljude onakve kakvi jesu s njihovim vrlinama i manama, da dobro razumije ljude i to smatram da je ono što ga čini dobrim piscem. „Čuvaj se“ je roman koji će kao njegov prvijenac s detaljima koji prvijence karakteriziraju sigurno ostati njemu posebna knjiga kao i ljudima poput mene koji će s uzbuđenjem dočekivati njegove nove knjige. Ratovi su, vjerovali ili ne, veoma važni za kvalitetnu umjetnost. Ljudi zaborave da je BiH veoma bogata iskustvima i sjećanjima. Puno više knjiga i filmova na temu o kojoj govorimo nastalo je van Bosne i Hercegovine nego u njoj. Edin Krehić je vrlo autentičan autor. Bez para se može, bez drame, ideje se ne može. Ovi romani su filmske priče. Sretan sam da u Bosni imamo pisca Edina Krehića, koji je sačuvao autentičnu našu priču, koji na uzbudljiv i jasan način opisuje život u periodu opsade Sarajeva, napisao je knjigu koja se čita u dahu, gdje su slike vrlo jasne, tako da vam se stranice knjiga pretvaraju u filmsko platno, gdje su opisi bitaka toliko uzbudljivi da od eksplozija granata ne čujete da vas netko zove na ručak, da vam zvoni telefon... Zaista je sačuvao sjećanje na mnoge stvarne događaje a neke je i sam preživio, bio je - nije spomenuto- bio je pripadnik 101. brigade Armije BiH. Neki su utemeljeni na iskustvima a neki su nastali na stvarima o kojima smo tada samo maštali. Definitivno, ovo je stvarna, uzbudljiva sarajevska priča, u kojoj nema „fula“ kada strani autori zanemare važne detalje. Volio bih vidjeti prijevod na engleski, jer bi me poštedio objašnjavanja strancima. Knjiga pomaže u pojašnjavanju onoga što nama jeste vrlo važno iskustvo o kojem često pričamo. Uvijek mi je teško bilo prihvatiti činjenicu da i loši ljudi imaju dara. Posebno mi je drago kada iza jednog ovako lijepog, važnog i po meni fantastičnog djela stoji jedan skroman, dobar i fantastičan čovjek kao što je Edin Krehić.


Stariji postovi

blob
<< 06/2015 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930

ANTENA :


Bloggerski svijet:

MADE IN BOSNIA:

REPERTOAR KINA BLOB:
Kino ne radi zbog nedostatka grijanja





BROJAČ POSJETA,nejasno je kako radi, i pokazuje više posjeta nego drugi brojači
2413753

Powered by Blogger.ba

Samo ovaj blog