Miljenko Jergović: ULICA SA VIŠKOM POVIJESTI
Kako sam mijenjao ime ulice Vase Miskina
U ljeto 1992. imenovalo me je u komisiju za preimenovanje ulica u općinama Centar i Stari Grad. Bilo je to ono vrijeme kada se još uvijek mislilo da rat neće dugo trajati i samo je pitanje dana kada će branitelji deblokirati grad ili kada će svijet saznati i shvatiti šta se u Bosni događa, pa će vojnom intervencijom riješiti stvar. Dok se to ne dogodi, valjalo je čuvati privid civilnoga života i mijenjati imena ulicama. Ideja je, naravno, bila da se vraćaju ona stara, koja su postojala prije socijalizma, a da se samo u izuzetnim slučajevima nadjene po neko novo ime.
Komisija je bila sastavljena po idealnom nacionalnom ključu: jedan Srbin, jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Ostali. Ključ nije izazivao nesporazume, niti je dolazilo do ozbiljnih neslaganja, vjerojatno i zato što smo se u to vrijeme, a, vjerujem, i kasnije, u priči o Sarajevu osjećali kao Sarajlije. Komisija se nekoliko puta sastala, nešto je bila i odlučila, ali kako te odluke nikoga nisu obavezivale, kasnije su formirane druge komisije koje su, pretpostavljam, započinjale ispočetka i cijela je igra trajala sve dok nije završio rat i dok se u miru nije moglo ustanoviti kako se šta u Sarajevu zove. U međuvremenu se promijenio i nacionalni ključ, iako nikada nije sasvim iščeznuo, a imena ulica su od primarnog kulturnog postala dominantno političko pitanje.
Ali nije to ono o čemu bih želio pričati! Na prvom sastanku te naše komisije se, uz ulice poput one Miloša Obilića i Vojvode Stepe, na dnevnome redu našla i Ulica Vase Miskina. Činilo se logičnim da se umjesto po tragičnome komunistu ulica nazove po džamiji koja se nekad davno nalazila na mjestu Jatovog nebodera. Iako je srušena davno prije nas, ta je džamija ostavila svoje ime da traje i nakon što nje ne bude. I trajalo je sve dok ga naši komisijski preci nisu četrdeset i neke promijenili. Nije dobro što su to učinili i na nama je bilo samo da priznamo nešto što se činilo očiglednim.
Svi su se složili da je tako. I ja sam se, naravno, slagao, pa nisam ni izgovorio ono što mi je bilo na umu, a što je u biti bilo suprotno nečemu što sam mislio da je moje mišljenje. Naime, racionalno sam bio za Ferhadiju, a emotivno sam bio za to da se ulica i dalje zove Vase Miskina. Zašto?
Mjesec i pol ili dva ranije pala je minobacačka granata i ubila ljude koji su čekali u redu za kruh. Poginuli su u Ulici Vase Miskina, pa dok god bude sjećanja na taj strašni događaj, a bit će ga dok god je živih generacija iz opsade Sarajeva, vazda će se govoriti o masakru iz Ulice Vase Miskina. U Ferhadiji se to nije dogodilo, jer Ferhadije tada nije ni bilo, pa ako netko i spomene minobacačku granatu iz Ferhadije, u prvi ga trenutak nitko neće razumjeti. Meni se, iz govora srca, a ne iz glave, tada činilo da brisanje imena Vase Miskina znači neku vrstu emocionalnog zaborava. Kao da preimenujemo mrtve ljude. Ali nikada to nisam izgovorio, jer sam mislio kako nisam u pravu.
Dvanaest godina kasnije, međutim, znam da sam bio u pravu. Ono što mi je tada bilo samo osjećaj, duboka, ali i potpuno privatna emocija, danas mi se čini krajnje racionalnim. A onovremeni racionalni argumenti bili su, barem u mome slučaju, samo lahka opijenost ideologijom. Nevažno kojom ideologijom, vjerojatno onom koja se budi kada u nesreći počinješ idealizirati grad i njegovu prošlost. Trebao sam reći da je prirodno i normalno da ostane ime Ulici Vase Miskina, ili da se čak - mimo reda - ulica po dva imena zove, pa neka drugo bude Ferhadija. I to ne zato što je konkretni Vaso Miskin toliko važan, niti zato što bi se, u četrdesetak godina socijalizma ime toliko urezalo u urbani identitet, nego zato što je pad jedne minobacačke granate Ulici Vase Miskina dao onaj višak povijesti nakon kojega se to ime ne smije mijenjati. Daj Bože da je bilo drukčije i da su ljudi živi, ali njihova smrt oživjela je u našem jeziku i to bi trebalo poštovati.
Da sam sve to rekao u ljeto 1992., ništa ne bih postigao. Ni pred našom komisijom, ni pred ostalima koje su slijedile. Kao što ni danas, na prvi pogled, nema smisla da se imenu te ulice vraćam. Kada bih i imao tu moć, ne bih više Ferhadiju vratio imenu Vase Miskina. Ako postoji greška, ona je onda neispravljiva. Ali kad mislim o mrtvima iz reda za kruh, meni redovno pada na pamet. Ta greška. I jasno mi je zašto se jedna pariška željeznička stanica zove Staljingrad. Ime su joj dali po gradu patniku i njegovim braniteljima, zaslužnima što Hitler nije dobio rat. Grad se poslije nazvao Volgogradom, ali će u sjećanju na heroje zauvijek ostati Staljingrad. Slično je i s Ulicom Vase Miskina. Mrtvi su zaslužili da im se pamti mjesto smrti.
Spomen-ploče ništa ne popravljaju. Udžbenici historije još i manje. Sve su to lažni i opasni projekti društvenoga sjećanja, čak i onda kada su najpažljivije i najmudrije sročeni. Više je istine i iskrene tuge u govornoj frazi, u riječi stradanja u Ulici Vase Miskina nego u onome što se o konkretnom zločinu da ispričati.
U tim je stvarima onaj prvi argumenat, argumenat srca, nepogrešivo tačan. A na kraju i racionalan. Da nije tako, tada bi imali pravo na razum i oni koji oduzimaju ulicu Titu. I u tom imenu je višak povijesti, ali neke druge vrste. Oni koji ga mijenjaju, sasvim sigurno nemaju poštovanja za nju.
/DANI, Broj 354 - 26.03.2004 /
