blob

DOBRO DOŠLI U SARAJEVO bosanska kahvana kod braće Kreševljaković

29.02.2008.

Erna Mačkić: MOJA PRIČA: SAN O BOLJEM ŽIVOTU

28 februar 2008  Dvadesetsedmogodišnja J.F. od 1993. živi na području općine Hadžići, gdje je došla zajedno s majkom i još petero braće i sestara, nakon progona iz Foče 1992. godine i mnogo dana provedenih po raznim istočnobosanskim zatočeničkim centrima pod kontrolom snaga tadašnje Srpske Republike BiH

Ispovijest J.F. je tako bolno drugačija od drugih priča o ratu jer je ona sa samo 11 godina, kada je bila tek peti razred osnovne škole, više puta brutalno silovana. Ni danas ne zna imena osoba koje su joj to uradile, ali se sjeća onog što je preživjela.

Zbog posljedica silovanja, J. danas ne može imati djece. Vjeruje da joj se ništa gore od onog što je doživjela ne može desiti. Sanja da završi srednju školu, da nađe posao, kako bi mogla pokušati živjeti život barem koliko-toliko sličan onom kojim žive njene vršnjakinje.

Ima status civilne žrtve rata i mjesečnu materijalnu pomoć u iznosu od 500 KM (oko 250 eura).

O onome što je preživjela priča hrabro i gotovo bez suza. I pored svega, svoju ispovijest Justice Reportu završava sa puno optimizma i kaže da je spremna za bolju budućnost.

Djevojčica u zelenom džemperu
 
“Naoružani vojnici počeli su dolaziti u selo, a mi smo pred njima bježali u obližnju šumu. Oni su obično pljačkali i palili kuće.

 
Jednog dana su vojnici, njih pet ili šest, iznenadno došli na naša kućna vrata. Ispitivali su nas gdje su nam pare, gdje je vojska... Tada su odveli mog oca. Po nas su došli u sumrak istog dana i naredili da idemo s njima. Iznad naše kuće sastali smo se s ocem, kojeg nisam mogla prepoznati, lice mu je od udaraca bilo izobličeno.
 
Vojnici su nam svima naredili da se popnemo na kamion i odvezli su nas u stanicu policije u Miljevini. Moja najmlađa sestra, koja je tada imala osam mjeseci, nije imala ni cuclu, ali Bog dao da ne plače na tom putu.

U policiji je jedan čovjek pitao moga oca da li je živ neki naš komšija i gdje je. Otac je odgovorio da ne zna, a on ga je počeo udarati. Nisam to mogla gledati, a ništa nismo mogli ni uraditi. Vidjela sam samo kada mu je na čelu ugasio cigaretu.
 
Otac je ostao u stanici policije, a nas ponovo trpaju na kamion i odvoze u sportsku dvoranu ‘Partizan’. Kada smo tamo došli, zatekli smo na podu razbacanu neku odjeću, i na tome smo spavali. Tu smo ostali deset dana. Nije bilo struje, a za svih deset dana nam nisu davali ništa da jedemo. 
 
Jedan od stražara koji nas je čuvao govorio je da možemo izići da kupimo nešto za jelo, ako imamo para. Mi nismo imale. Druge žene su izlazile i kupovale hljeb. Ja sam skupljala mrvice hljeba i vodu, koju su nam donosili, i time smo hranili moju malu sestru.
 
Drugu noć našeg boravka u ‘Partizanu’ došao je jedan vojnik i rekao: ‘Ti u zelenom džemperu, ideš sa mnom, trebaš mi da počistiš stan.’ Ta u zelenom džemperu bila sam ja. Kad smo došli u stan, naredio mi je da se okupam.
 
Otišla sam i okupala se hladnom vodom jer nije bilo tople. Kada sam izišla iz kupatila, krenuo je prema meni, a ja sam potrčala prema prozoru. Htjela sam da skočim, a on me je uhvatio i spriječio. Onda me je silovao. Izgubila sam svijest dok je to radio. Kada sam došla sebi, rekao mi je da se vratim odakle sam i došla. Nisam smjela. Vani je bilo puno vojnika. Kada je svanulo, on me je vratio u ‘Partizan’, gdje sam našla majku. Nije me ništa pitala. Znala je šta mi se desilo.
 
Vojnik koji me je prvi silovao bio je naoružan i govorio je drugačijim akcentom. Mislim da nije bio iz Bosne. Ne znam kako se zove.
 
Iduću noć ponovo je došao taj isti vojnik i odveo moju majku i mene. Stražaru je rekao da se nećemo puno zadržati, da samo trebamo nešto očistiti. Došle smo u neki stan, on je naredio da se okupamo, a kada smo to uradile, silovao me pred majkom, a onda nju preda mnom. 
 
Nikada tu scenu neću zaboraviti. Plakale smo, ali nismo smjele pričati. Kada je sve završio, opet je rekao da idemo, ali mi nismo smjele. Ujutro nas je on vratio u ‘Partizan’. 
 
Poslije toga, mene je svaku večer, sedam noći zaredom, odvodio. Kada god bi došao po mene, moji braća i sestre, od kojih sam bila najstarija, govorili su: ‘Seko, idi.’ Nisu znali šta mi radi... Imala sam tada kratku kosu i ličila na dječaka, ali nije mu to smetalo da me izdvoji iz te mase ljudi.
 
Jedan dan su došli i rekli da idemo na razmjenu u Kalinovik. Ipak su nas odveli u jednu školu, koja je već bila puna zarobljenika. Tu nam je prišao jedan čovjek, obratio se mojoj majci i rekao da će me odvesti. Majka je mislila da će me i on silovati i počela je plakati, ali me je i on odveo.
 
Dok me je vodio, rekao je da se ne plašim, da zna moga oca, i odveo me svojoj kući. Tamo su bile njegova žena i sestra, i rekao im je da mi nađu nešto robe, da se presvučem. On je tu noć morao da ide na liniju, a meni je rekao da ne izlazim do jutra, i da se, kada svane, vratim sama u školu.  
 
Kada sam se vratila, majka me opet nije ništa pitala. Tek kasnije, kada smo oslobođene, ispričala sam joj šta se desilo te noći i da mi je taj čovjek pomogao.
 
I u školi u Kalinoviku smo ostali desetak dana. Tu su nam davali hranu, a spavali smo na strunjačama. Jedan dan su opet došli i rekli da idemo na razmjenu, a odveli su nas u mjesto Jažići, iznad Kalinovika, i zatvorili u neki magacin u kojem su bili tenkovi. Tu je bilo strašno hladno. Spavali smo na paletama, a nuždu vršili u nekoj kanti. Tu me niko nije tukao, niti me izvodio.
 
Napokon, nakon otprilike sedam dana, došao je neki čovjek, Srbin, i tražio moju mamu. Ona nije htjela da se javi jer je mislila da opet hoće da je vode na silovanje. Nakon što je par puta pitao za nju, ona se ipak javila. On joj je tada rekao da pokupi svoju djecu, te izveo još jednog dedu i nenu, i rekao da idemo na razmjenu. I pustili su nas na tu razmjenu. Išli smo u koloni. Deda je išao naprijed i morao je da nosi bijelu zastavu.”
 
Spas u zadnji čas
 
“Čovjek koji nas je izveo iz sale rekao nam je da imamo dva sata da pređemo planinu Rogoj, a ako i minutu zakasnimo, počet će pucati po nama i sve nas ubiti.  
 
Krenuli smo. Najmlađu sestru sam ja nosila u naručju, a mama najmlađeg brata. Ostali su hodali. U jednom trenutku shvatili smo da smo u minskom polju i vidjeli da usred polja leži muško tijelo. Zastali smo. Mislili smo da je to kraj. Onda smo u daljini vidjeli neke vojnike. Nismo znali čiji su, ali smo ih počeli dozivati da nam pomognu. I došli su i izvukli nas. Tek kada su se približili, vidjeli smo da nose oznake Armije BiH.
 
To je bio kraj jednog dijela naših patnji. Oni su nas doveli u neku zemunicu, dali nam malo čaja, a onda nas odvezli u jedan hotel na planini Igman, gdje je već bilo puno izbjeglica. Tu smo ostali jednu noć, a onda prešli u školu u Tarčin, gdje smo, zajedno sa drugim izbjeglicama, ostali naredna tri mjeseca. Nakon toga su nam dali, cijeloj našoj porodici, jednu kuću na području Hadžića na korištenje. Tu moja majka i braća i sestre žive i danas. Njih šestero zajedno. 
 
Ja sam se u toku rata i razboljela, pa su me, samu, pripadnici UNPROFOR-a prevezli u bolnicu u Sarajevu. Doktori su me pregledali i mislili su da sam trudna. Nisu me ni pitali, a ja im nisam mogla objasniti da kada sam prvi put silovana, još uvijek nisam imala ni prvu menstruaciju. Ležala sam tu mjesec i po. Pošto je grad bio u opsadi, niko nije došao da me vidi. Neko je ipak našao načina da mojoj majci javi da sam umrla.
 
Kada sam napokon izašla iz bolnice, i uspjela se nakon skoro šest mjeseci vratiti u kućui gdje je bila moja porodica, majka me nije prepoznala. Onda je počela plakati i samo je govorila: ‘Živa si, hvala Bogu...’
 
Ostali smo živjeti u toj kući do kraja rata. Ja sam položila preostale razrede osnovne škole. Htjela sam ići u srednju školu, ali nismo imali para za mene. 
 
Oca nikada nismo pronašli, do danas. Čak ni njegove kosti. U jednom trenutku smo morali prijaviti da je mrtav kako bi majka dobijala penziju, da imamo od čega živjeti.
 
Godine 2003. sam se udala. Nikada s mužem nisam pričala o tome šta sam preživjela. Nije me ni pitao. Iznajmili smo stan i živjeli. On je povremeno radio, kada ga neko zovne da mu nešto uradi. Preživljavali smo u malom stanu, bez vode. Međutim, 14. februara ove godine muž mi je poginuo. Sad ne znam šta ću ni gdje ću. Najviše bih voljela završiti srednju školu, pokušati naći posao. Ne znam šta će biti dalje, ali ničega se ne bojim. Valjda mi se od ovoga što sam preživjela ništa gore ne može desiti.”
 
Podaci iz presuda
 
Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, na području općine Foča u toku rata je nestalo 2.752 građana nesrpske nacionalnosti, mahom Bošnjaka. Od tog broja je za njih 1.899 potvrđeno da su ubijeni, a 853 se još uvijek vode kao nestali.
 
Nekadašnja sportska dvorana “Partizan” jedno je od mjesta masovnih silovanja djevojčica, djevojaka i žena u Foči. U logor je pretvorena već na samom početku rata 1992. godine. Svi zatočenici su bili Bošnjaci, a najviše je bilo žena i djece, ali su zatvarani i stariji ljudi. Zatočenici su boravili u neuslovnim prostorijama, izgladnjivani su te podvrgavani fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Skoro sve žene su više puta silovane.
 
Prema haškim optužnicama, u “Partizan” su obično uvečer ulazili naoružani vojnici, uglavnom u grupama od po tri do pet njih, i izvodili žene. Kad bi se žene opirale ili sakrivale, vojnici su ih tukli ili im prijetili da bi ih primorali na poslušnost. Vojnici su žene iz “Partizana” odvodili u kuće, stanove ili hotele, da bi ih tamo seksualno zlostavljali i silovali.
 
Zbog silovanja žena u Foči, pred Tribunalom u Haagu su osuđeni Dragoljub Kunarac (na 28 godina), Radomir Kovač (20 godina), Zoran Vuković (12 godina) i Dragan Zelenović (15 godina). Pred Sudom BiH u Sarajevu su za iste zločine kazne izrečene Radovanu Stankoviću (20 godina), ali se on od maja 2007. nalazi u bijegu, te Gojku Jankoviću (34 godine) i Neđi Samardžiću (24 godine).
 
Presudom koju je 2001. godine Tribunal izrekao Dragoljubu Kunarcu i ostalima, silovanje je po prvi put u historiji proglašeno zločinom protiv čovječnosti, te je zaključeno da je korišteno kao oruđe terora.
 
Sredinom maja 1992. godine civili Bošnjaci sa područja općine Kalinovik, većinom žene, djeca i stariji, te drugi civili koji su dovođeni iz okolnih mjesta, zatvarani su u osnovnoj školi u Kalinoviku. Žene i djevojčice koje su ovdje bile zatočene, silovane su. Na području ove općine zatočenički centar formiran je i u vojnom objektu “Barutni magacin”.

29.02.2008.

Predsjedničko selo: BLOGGER DANA O VEČERNJOJ ŠKOLI EU

Prenosimo post koji je predsjednik Predsjedništva BiH Željko Komšić postavio u petak na svom blogu zeljkokomšić.blogger.ba , nakon kritika zbog neprisustvovanja sastanku bh. lidera sa komesarom Evropske komisije za proširenje Olli Rehnom u Briselu u četvrtak.

Brisel...

Bio u Briselu! Održavao se sastanak Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira u BiH!

Također, komesar Evropske unije za proširenje Oli Ren (Olli Rehn), zakazao je jednu vrstu seminara za političke lidere BiH na kojem bi im trebao objasniti šta je to Evropska unija i kako funkcioniše.

U prvi mah su to nazvali seminarom, ali kako im se učinilo da "seminari" (internacionalni izraz) ili work shop (engleski izraz), ili večernja škola - naš originalni izraz, nisu baš prikladni za okupljanje bilo kakvih lidera (prije svega zbog njihovog dostojanstva), nazvali su to sastankom!

Još prije nekih mjesec dana, kada se ovo počelo organizovati, rekao sam im da tome neću prisustvovati. Ja ipak spadam u red ljudi koji su sigurni da sve ono što Evropa očekuje od nas, nama zapravo treba zbog nas samih, a ne da se dokazujemo bilo kome u Evropi i da tako lažemo i njih i sebe! Da budem banalan, nosimo Bossova, Armanijeva i slična odijela, a potkošulje nam poderane! I nije nas zbog toga stid jer se, za Boga miloga, to ne vidi! Spolja gladac, unutra jadac!

Pogotovo nisam želio da dijelim strah evropskih birokrata od ponašanja Beograda i da me, u ime tog straha, ubjeđuju kako moram prihvatiti sve što Beograd i Milorad Dodik hoće! Pa čak i tu navodnu reformu policije, jer Beograd i Mile su ljuti zbog Kosova!

Znam da većina ljudi ne zna detalje onoga što oni zovu reformom policije, jednostavno ih to ne interesuje. Znam da naši ljudi imaju osjećaj mučnine kada naši političari počnu da im objašnjavaju reforme i napredak, a na svom novčaniku, džepu, svojoj porodici, svojoj svakodnevnici, vidiš da baš to i nije tako.

S obzirom da mi nije cilj izazivati mučninu kod onih koji ovo prate, neću vam ni ja objašnjavati tzv. reformu policije u BiH. Ali svakog evropskog birokratu, uključujući i Miroslava Lajčaka, pitat ću, da li bi ovo što nam oni nameću kao odlično rješenje i proizvod dogovora domaćih političara, voljeli vidjeti u svojoj zemlji, kući, domu, Evropskoj uniji! Pa ih pitam, da li bi i oni pristali na diktiranje šovinista koji hoće da im rasture zemlju, i pri tome još vikali "joj, baš je dobro, daj nam još"!? E, ja neću!

Znam ja da smo mi skloni svemu!

Da, skloni smo svemu, mi političari, zbog moći, zbog pozicija, dobrih plaća, privilegija, slikanja sa evropskim i svjetskim liderima, laganja samih sebe i drugih, samo da bismo vječno ostali na vlasti! I nekima to uspjeva! Skloni smo da kleknemo, da kažemo da je dobro nešto što i sami znamo da nije, ma skloni smo svemu, generalno! Da ne ispadnem naivan, jasno je sve ovo meni bilo i ranije! Ali ne mogu i neću da se plašim nikoga, neću da se kajem sutra, jer danas nisam imao hrabrosti!

I hoću da, svako jutro kada ustanem i krenem da se brijem, pa se pogledam u ogledalo, sebi mogu reći: E moja budalo, naivčino, dobro je što nisi "savio kičmu", pa šta košta da košta!!! Loša stvar, loš postupak, loša politika je uvijek loša, i nikada se neće moći popraviti. A ja samo želim da u svom životu radim što manje loši stvari! I iz nekih, moguće, sasvim iracionalnih razloga ne kajem se, i stojim iza svakog svog poteza!

P.S. Znam da u meni ima nekog skrivenog i nepotrebnog mazohizma, jer volim kada me napadaju primitivci, sofisticirani šovinisti, beskičmenjaci, nacionalisti, lopovi, kriminalci, ratni zločinci, itd.

P.P.S Bilo bi zaista interesantno kada bi vam oni, koji su učestvovali na sastanku kod komesara Evropske unije za proširenje, iskreno ispričali o čemu je tu bilo riječi. Ali suludo je očekivati da će se bilo ko od njih toliko javno poniziti!

zeljkokomsic.blogger.ba/radiosarajevo.ba

29.02.2008.

Džuma/Petak: PRUŠČAK IZ RAJSKIH BAŠČI

Bog postoji ali ne kao ostale stvari; on nije tielo niti materija niti svojstvo niti ima lik ni granicu i kraj. Ne može se za njega reći: šta je, ni kakav je. On nije na nekom mjestu niti vrijeme na njega utječe, jer su to sve oznake onoga što je postalo i šta je moguće.

Hasan-Kafi Pruščak, Rajske Bašče - O temeljima vjerovanje (Revdatul-džennat fi usulil-i'tikadat), preveo H. Mehmed Handžić, Prva mulsimanska nakladna knjižara, Sarajevo, str. 25

29.02.2008.

Zanimljivo selo: DANAS JE 29. FEBRUAR, DAME NAVALITE !

Iako to mnogi ne znaju, žene već stoljećima imaju dan kada mogu isprositi ruku svog odabranika - 29. februara

Iako danas nije neobično da žena zaprosi muškarca, nekada nije bilo tako: žene su dolazile na svoje samo jednom u četiri godine. Onaj jedan dodatni dan u prijestupnoj godini, 29. februara, ženama je dana prigoda za prošnju izabranika svog srca. Na taj su dan slale anonimne i duhovite ljubavne poruke svojim muškarcima ili onima koje su pokušavale osvojiti. Te je razglednice napisane između 1900. i ranih četrdesetih godina skupio David Watkins i predstavio ih javnosti.
U Irskoj je taj dan nazvan St. Bridget´s Complaint (Pritužba sv. Brigite), a tradicija je započela u 5. stoljeću kada se sveta Brigita požalila svetom Patricku da žene moraju predugo čekati na prošnju. Legenda kaže da je tada sveti Patrick zaključio kako je idealan dan da žene preduhitre svoje polovice 29. februara. B­­ritanski je zakon taj dan ignorirao pa se smatrao idealnim da »liječi« i nepravdu prema ženama.
Takva je praksa prvi put zabilježena 1288. kada je Škotska prihvatila zakon koji je dopustio ženama da toga dana prose svoje muške polovice. Isto je tako, prema tom zakonu, svaki muškarac koji odbije prošnju u prijestupnoj godini na taj dan morao platiti kaznu. A cijena kazne mogao je biti samo poljubac, svilena haljina ili par rukavica. U Americi je taj je dan nazvan danom Sadie Hawkins, prema jednoj od junakinja stripa Li´l Abner, američkog crtača Ala Cappa, koji je izlazio od 1930. do 1970. Sadie je glavna preokupacija bila kako navesti muškarce da je zaprose. No mnogi ljubitelji toga stripa slavili su Dan Sadie Hawkins u studenome kada je Al Capp prvi put spomenuo Sadie.
Grci su pak praznovjerni i vjeruju da će parovi koji se vjenčaju na prijestupnu godinu biti nesretni. Navodno, jedan od pet zaručenih parova u Grčkoj izbjegava vjenčanje tijekom prijestupne godine. (inoptimum)
29.02.2008.

Dizajnersko selo: POSTER TARIKA JESENKOVIĆA U HONG KONGU

Na ovogodišnjem 'Hong Kong International Poster Triennial'  među radovima iz 40-tak zemalja našao se i poster Tarika Jesenkovića 'Okey'. Trijenale u Hong Kongu predstavlja jedan od najznačajnijih izložbi koje organizira Hong Kong Heritage Museum u saradnji sa  Council of Graphic Design Associations (Icograda). Ova izložba prati razvoj i nove trendove u dizajniranju postera  nudeći neku vrstu  vizualnog kaleidoskopa svjetskih kultura.  Izložba će biti otvorena do 19. maja 2008.

Žiri trijenala ove godine su sačinjavali Stanley Wong Ping Pui (Hong Kong), Han Jiajing (Mainland China), Shin Matsunaga (Japan), Garry Emery (Australia), Anette Lenz (France) i Rick Valicenti (USA). Iako Tarik Jesenković nije bio među 11 nagrađenih postera treba naglasiti da je ove godine direkcija izložbe primila  2.252 rada od 737 dizajnera iz skoro svih dijelova svijeta od kojih je njih samo 67 uvršteno u zvaničnu selekciju trijenala koja je bila podijeljena u 4 kategorije: "Ideological", "Promotion of Cultural Events", "Commercial and Advertising" i "Thematic - Children". Zanimljivo je napomenuti da je u tu selekciju ušao i plakat Čedomira Kostovića "Your Child Next" ispred američke asocijacije dizajnera. (Kostović je ujedno član i ULUPUBiH-a, tako da imamo dva Bosanca u izboru). Čestitamo Tariku i Čedomiru, te  preporučujemo da posjetite web stranicu  http://www.tarikdesign.com.ba/

29.02.2008.

Sarajevska zima: PROGRAM ZA 29. FEBRUAR

Dom Armije: Filmski svijet Laura Antonija i Frederica Corada od 10:00 do 18:00h

Galerija Novi grad: Izložba slika Sunčani pejzaži Tomislava Perazića u 19:00h

BKC: Fado u 24 slike u sekundi u 20:00h

„Fado u 24 slike u sekundi“, Portugal Cátia Garcia, vokal, Nel Garcia, gitara Samuel Cabral, Portugalska gitara Miguel Amaral, Portugalska gitara João Penedo, kontrabas Ideja: Frederico Corado i Cátia Garcia Video: Frederico Corado

Nakon glavne uloge u “Alisi u Zemlji čuda” i igranja u “Zvuku muzike”, Cátia Garcia predstavlja svoj novi komad, odavanje časti vezi između fadoa i filma. Iako raspršena u vremenu i malom broju filmova, povezanost između fadoa i portugalske kinematografije (i nekih internacionalnih rilmova) je od velikog značaja, i uzeta je za osnovu
nekih od najpoznatijih portugalskih filmova, kao što su “Severa”, “A Canção de Lisboa”, “Capas Negras” ili “Verdes Anos”. Upravo tu povezanost Cátia Garcia naglašava u ovom komadu, kroz putovanje kroz vrijeme, filmove, glumce, kompozitore, fado izvođače i autore, a sve povezano filmom i fadoom. Ovo je putovanje kroz kinematografiju i fado, taj posebni portugalski način života...

29.02.2008.

Gradjansko selo: REAKCIJE NA MANIPULACIJE

Mi, građanke/gradjani Sarajeva, ogorčeni smo posljednjim sapoštenjem Kantonalne koordinacije boračkih organizacija koje predstavlja ne samo manipulaciju borcima ovog grada, već i manipulaciju potpisanim udruženjima, navodno prisutnim na vanrednoj sjednici.

Kontaktirajući neka od navedenih udruženja: Organizaciju "Zlatni ljiljan i Zlatna policijska značka", Udruženje paraplegičara, Savez antifašista i boraca NOR-a, rečeno nam je da organi navedenih udruženja nisu donijeli ovakav zaključak, te da njihovi predstavnici nisu bili na navedenom sastanku. Također nam je rečeno da unutar samih udruženja nije bilo razgovora na ovu temu, te da oni oštro osuđuju ovakvu manipulaciju njihovim imenom i njihovim članovima.

Svjesni smo da kantonalni prmijer Silajdžić koristi činjenicu da se ova udruženja djelomično finansiraju iz budžeta Kantona Sarajevo, te da zbog sopstvenog straha od odgovornosti i preuzimanja iste, koristi navedena zbog manipulacije javnosti u svrhu očuvanja sopstvene pozicije. Pri tome ne prezaju ni od stvaranja razdora izmedju gradjana i boračkih organizacija, sto moze imati vrlo ozbiljne posljedice.

Mi, građani Sarajeva, znamo da boračka populacija podržava proteste, jer njihovi članovi su od početka tu među nama, učestvuju u našim diskusijama i organizaciji protesta. I ne dozvoljavamo da se njima manipuliše, jer oni su se i u ratu borili za Sarajevo, a spremni su, što su svojim prisustvom i pokazali, boriti se za njega i u miru.

Građanke/gradjani

blob

ANTENA :


Bloggerski svijet:

MADE IN BOSNIA:

REPERTOAR KINA BLOB:
Kino ne radi zbog nedostatka grijanja





BROJAČ POSJETA,nejasno je kako radi, i pokazuje više posjeta nego drugi brojači
4220639

Powered by Blogger.ba

Samo ovaj blog