blob

DOBRO DOŠLI U SARAJEVO bosanska kahvana kod braće Kreševljaković

29.02.2008.

Erna Mačkić: MOJA PRIČA: SAN O BOLJEM ŽIVOTU

28 februar 2008  Dvadesetsedmogodišnja J.F. od 1993. živi na području općine Hadžići, gdje je došla zajedno s majkom i još petero braće i sestara, nakon progona iz Foče 1992. godine i mnogo dana provedenih po raznim istočnobosanskim zatočeničkim centrima pod kontrolom snaga tadašnje Srpske Republike BiH

Ispovijest J.F. je tako bolno drugačija od drugih priča o ratu jer je ona sa samo 11 godina, kada je bila tek peti razred osnovne škole, više puta brutalno silovana. Ni danas ne zna imena osoba koje su joj to uradile, ali se sjeća onog što je preživjela.

Zbog posljedica silovanja, J. danas ne može imati djece. Vjeruje da joj se ništa gore od onog što je doživjela ne može desiti. Sanja da završi srednju školu, da nađe posao, kako bi mogla pokušati živjeti život barem koliko-toliko sličan onom kojim žive njene vršnjakinje.

Ima status civilne žrtve rata i mjesečnu materijalnu pomoć u iznosu od 500 KM (oko 250 eura).

O onome što je preživjela priča hrabro i gotovo bez suza. I pored svega, svoju ispovijest Justice Reportu završava sa puno optimizma i kaže da je spremna za bolju budućnost.

Djevojčica u zelenom džemperu
 
“Naoružani vojnici počeli su dolaziti u selo, a mi smo pred njima bježali u obližnju šumu. Oni su obično pljačkali i palili kuće.

 
Jednog dana su vojnici, njih pet ili šest, iznenadno došli na naša kućna vrata. Ispitivali su nas gdje su nam pare, gdje je vojska... Tada su odveli mog oca. Po nas su došli u sumrak istog dana i naredili da idemo s njima. Iznad naše kuće sastali smo se s ocem, kojeg nisam mogla prepoznati, lice mu je od udaraca bilo izobličeno.
 
Vojnici su nam svima naredili da se popnemo na kamion i odvezli su nas u stanicu policije u Miljevini. Moja najmlađa sestra, koja je tada imala osam mjeseci, nije imala ni cuclu, ali Bog dao da ne plače na tom putu.

U policiji je jedan čovjek pitao moga oca da li je živ neki naš komšija i gdje je. Otac je odgovorio da ne zna, a on ga je počeo udarati. Nisam to mogla gledati, a ništa nismo mogli ni uraditi. Vidjela sam samo kada mu je na čelu ugasio cigaretu.
 
Otac je ostao u stanici policije, a nas ponovo trpaju na kamion i odvoze u sportsku dvoranu ‘Partizan’. Kada smo tamo došli, zatekli smo na podu razbacanu neku odjeću, i na tome smo spavali. Tu smo ostali deset dana. Nije bilo struje, a za svih deset dana nam nisu davali ništa da jedemo. 
 
Jedan od stražara koji nas je čuvao govorio je da možemo izići da kupimo nešto za jelo, ako imamo para. Mi nismo imale. Druge žene su izlazile i kupovale hljeb. Ja sam skupljala mrvice hljeba i vodu, koju su nam donosili, i time smo hranili moju malu sestru.
 
Drugu noć našeg boravka u ‘Partizanu’ došao je jedan vojnik i rekao: ‘Ti u zelenom džemperu, ideš sa mnom, trebaš mi da počistiš stan.’ Ta u zelenom džemperu bila sam ja. Kad smo došli u stan, naredio mi je da se okupam.
 
Otišla sam i okupala se hladnom vodom jer nije bilo tople. Kada sam izišla iz kupatila, krenuo je prema meni, a ja sam potrčala prema prozoru. Htjela sam da skočim, a on me je uhvatio i spriječio. Onda me je silovao. Izgubila sam svijest dok je to radio. Kada sam došla sebi, rekao mi je da se vratim odakle sam i došla. Nisam smjela. Vani je bilo puno vojnika. Kada je svanulo, on me je vratio u ‘Partizan’, gdje sam našla majku. Nije me ništa pitala. Znala je šta mi se desilo.
 
Vojnik koji me je prvi silovao bio je naoružan i govorio je drugačijim akcentom. Mislim da nije bio iz Bosne. Ne znam kako se zove.
 
Iduću noć ponovo je došao taj isti vojnik i odveo moju majku i mene. Stražaru je rekao da se nećemo puno zadržati, da samo trebamo nešto očistiti. Došle smo u neki stan, on je naredio da se okupamo, a kada smo to uradile, silovao me pred majkom, a onda nju preda mnom. 
 
Nikada tu scenu neću zaboraviti. Plakale smo, ali nismo smjele pričati. Kada je sve završio, opet je rekao da idemo, ali mi nismo smjele. Ujutro nas je on vratio u ‘Partizan’. 
 
Poslije toga, mene je svaku večer, sedam noći zaredom, odvodio. Kada god bi došao po mene, moji braća i sestre, od kojih sam bila najstarija, govorili su: ‘Seko, idi.’ Nisu znali šta mi radi... Imala sam tada kratku kosu i ličila na dječaka, ali nije mu to smetalo da me izdvoji iz te mase ljudi.
 
Jedan dan su došli i rekli da idemo na razmjenu u Kalinovik. Ipak su nas odveli u jednu školu, koja je već bila puna zarobljenika. Tu nam je prišao jedan čovjek, obratio se mojoj majci i rekao da će me odvesti. Majka je mislila da će me i on silovati i počela je plakati, ali me je i on odveo.
 
Dok me je vodio, rekao je da se ne plašim, da zna moga oca, i odveo me svojoj kući. Tamo su bile njegova žena i sestra, i rekao im je da mi nađu nešto robe, da se presvučem. On je tu noć morao da ide na liniju, a meni je rekao da ne izlazim do jutra, i da se, kada svane, vratim sama u školu.  
 
Kada sam se vratila, majka me opet nije ništa pitala. Tek kasnije, kada smo oslobođene, ispričala sam joj šta se desilo te noći i da mi je taj čovjek pomogao.
 
I u školi u Kalinoviku smo ostali desetak dana. Tu su nam davali hranu, a spavali smo na strunjačama. Jedan dan su opet došli i rekli da idemo na razmjenu, a odveli su nas u mjesto Jažići, iznad Kalinovika, i zatvorili u neki magacin u kojem su bili tenkovi. Tu je bilo strašno hladno. Spavali smo na paletama, a nuždu vršili u nekoj kanti. Tu me niko nije tukao, niti me izvodio.
 
Napokon, nakon otprilike sedam dana, došao je neki čovjek, Srbin, i tražio moju mamu. Ona nije htjela da se javi jer je mislila da opet hoće da je vode na silovanje. Nakon što je par puta pitao za nju, ona se ipak javila. On joj je tada rekao da pokupi svoju djecu, te izveo još jednog dedu i nenu, i rekao da idemo na razmjenu. I pustili su nas na tu razmjenu. Išli smo u koloni. Deda je išao naprijed i morao je da nosi bijelu zastavu.”
 
Spas u zadnji čas
 
“Čovjek koji nas je izveo iz sale rekao nam je da imamo dva sata da pređemo planinu Rogoj, a ako i minutu zakasnimo, počet će pucati po nama i sve nas ubiti.  
 
Krenuli smo. Najmlađu sestru sam ja nosila u naručju, a mama najmlađeg brata. Ostali su hodali. U jednom trenutku shvatili smo da smo u minskom polju i vidjeli da usred polja leži muško tijelo. Zastali smo. Mislili smo da je to kraj. Onda smo u daljini vidjeli neke vojnike. Nismo znali čiji su, ali smo ih počeli dozivati da nam pomognu. I došli su i izvukli nas. Tek kada su se približili, vidjeli smo da nose oznake Armije BiH.
 
To je bio kraj jednog dijela naših patnji. Oni su nas doveli u neku zemunicu, dali nam malo čaja, a onda nas odvezli u jedan hotel na planini Igman, gdje je već bilo puno izbjeglica. Tu smo ostali jednu noć, a onda prešli u školu u Tarčin, gdje smo, zajedno sa drugim izbjeglicama, ostali naredna tri mjeseca. Nakon toga su nam dali, cijeloj našoj porodici, jednu kuću na području Hadžića na korištenje. Tu moja majka i braća i sestre žive i danas. Njih šestero zajedno. 
 
Ja sam se u toku rata i razboljela, pa su me, samu, pripadnici UNPROFOR-a prevezli u bolnicu u Sarajevu. Doktori su me pregledali i mislili su da sam trudna. Nisu me ni pitali, a ja im nisam mogla objasniti da kada sam prvi put silovana, još uvijek nisam imala ni prvu menstruaciju. Ležala sam tu mjesec i po. Pošto je grad bio u opsadi, niko nije došao da me vidi. Neko je ipak našao načina da mojoj majci javi da sam umrla.
 
Kada sam napokon izašla iz bolnice, i uspjela se nakon skoro šest mjeseci vratiti u kućui gdje je bila moja porodica, majka me nije prepoznala. Onda je počela plakati i samo je govorila: ‘Živa si, hvala Bogu...’
 
Ostali smo živjeti u toj kući do kraja rata. Ja sam položila preostale razrede osnovne škole. Htjela sam ići u srednju školu, ali nismo imali para za mene. 
 
Oca nikada nismo pronašli, do danas. Čak ni njegove kosti. U jednom trenutku smo morali prijaviti da je mrtav kako bi majka dobijala penziju, da imamo od čega živjeti.
 
Godine 2003. sam se udala. Nikada s mužem nisam pričala o tome šta sam preživjela. Nije me ni pitao. Iznajmili smo stan i živjeli. On je povremeno radio, kada ga neko zovne da mu nešto uradi. Preživljavali smo u malom stanu, bez vode. Međutim, 14. februara ove godine muž mi je poginuo. Sad ne znam šta ću ni gdje ću. Najviše bih voljela završiti srednju školu, pokušati naći posao. Ne znam šta će biti dalje, ali ničega se ne bojim. Valjda mi se od ovoga što sam preživjela ništa gore ne može desiti.”
 
Podaci iz presuda
 
Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, na području općine Foča u toku rata je nestalo 2.752 građana nesrpske nacionalnosti, mahom Bošnjaka. Od tog broja je za njih 1.899 potvrđeno da su ubijeni, a 853 se još uvijek vode kao nestali.
 
Nekadašnja sportska dvorana “Partizan” jedno je od mjesta masovnih silovanja djevojčica, djevojaka i žena u Foči. U logor je pretvorena već na samom početku rata 1992. godine. Svi zatočenici su bili Bošnjaci, a najviše je bilo žena i djece, ali su zatvarani i stariji ljudi. Zatočenici su boravili u neuslovnim prostorijama, izgladnjivani su te podvrgavani fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Skoro sve žene su više puta silovane.
 
Prema haškim optužnicama, u “Partizan” su obično uvečer ulazili naoružani vojnici, uglavnom u grupama od po tri do pet njih, i izvodili žene. Kad bi se žene opirale ili sakrivale, vojnici su ih tukli ili im prijetili da bi ih primorali na poslušnost. Vojnici su žene iz “Partizana” odvodili u kuće, stanove ili hotele, da bi ih tamo seksualno zlostavljali i silovali.
 
Zbog silovanja žena u Foči, pred Tribunalom u Haagu su osuđeni Dragoljub Kunarac (na 28 godina), Radomir Kovač (20 godina), Zoran Vuković (12 godina) i Dragan Zelenović (15 godina). Pred Sudom BiH u Sarajevu su za iste zločine kazne izrečene Radovanu Stankoviću (20 godina), ali se on od maja 2007. nalazi u bijegu, te Gojku Jankoviću (34 godine) i Neđi Samardžiću (24 godine).
 
Presudom koju je 2001. godine Tribunal izrekao Dragoljubu Kunarcu i ostalima, silovanje je po prvi put u historiji proglašeno zločinom protiv čovječnosti, te je zaključeno da je korišteno kao oruđe terora.
 
Sredinom maja 1992. godine civili Bošnjaci sa područja općine Kalinovik, većinom žene, djeca i stariji, te drugi civili koji su dovođeni iz okolnih mjesta, zatvarani su u osnovnoj školi u Kalinoviku. Žene i djevojčice koje su ovdje bile zatočene, silovane su. Na području ove općine zatočenički centar formiran je i u vojnom objektu “Barutni magacin”.

blob

ANTENA :


Bloggerski svijet:

MADE IN BOSNIA:

REPERTOAR KINA BLOB:
Kino ne radi zbog nedostatka grijanja





BROJAČ POSJETA,nejasno je kako radi, i pokazuje više posjeta nego drugi brojači
4425536

Powered by Blogger.ba

Samo ovaj blog