blob

Proslog mjeseca je u Melbourneu u Australiji odrzan 6. Homeless World Cup - Svjetsko Prvenstvo Beskucnika.
Ucestvovalo je 56 nacija iz cijelog svijeta i moglo se vidjeti nekih izuzetno talentovanih igraca koji bi mozda i ostvarili znacajnu sportsku karijeru da ih sudbina nije bacila na ulicu.
Igra se na manjem terenu sa po 4 igraca na svakoj strani i u dva poluvremena po tri i po minute. Igra je vrlo brza i uzbudljiva i fair play na maksimalnom nivou. Cijelo prvenstvo je trajalo 7 dana od jutra do mraka sa minimalnim pauzama izmedju utakmica.
Ideja o ovom posebnom prvenstvu je rodjena u Cape Townu u Juznoj Africi dok su Mel Young, jedan od osnivaca ulicnih novina Big Issue u Skotskoj, i Harald Schmied, urednik austrijskih ulicnih novina Megaphon, caskali uz pice. Obojica su bili tu da bi ucestvovali na konferenciji Medjunarodne Mreze Ulicnih Novina (International Network of Street Papers) i obojica su imali osjecaj da konferenciji fali osnovni sastojak: ljudi koji zive na ulici. Medjutim, postavilo se pitanje zasto bi beskucnici dosli na konferenciju da slusaju druge ljude kako pricaju o njihovim problemima. Osim toga, postojala je i jezicna barijera. Tako su Young i Schmied poceli dumati sta bi moglo privuci beskucnike i koji je univerzalni jezik koji svi ljudi razumiju. Fudbal je bio odgovor na oba pitanja.
Osamnaest mjeseci kasnije 2003. je odrzano prvo Svjetsko Prvenstvo Beskucnika u Grazu u Austriji na kojem je ucestvovalo osamnaest nacija. Slijedila su prvenstva u Gothenburgu 2004, Edinburghu 2005, Cape Townu 2006, Kopenhagenu 2007 i Melbourneu 2008. Ideja je privukla sponzore kao sto su Nike, UEFA, Vodafone.
Tesko je opisati energiju koja je vladala u Melbourneu u 7 dana ovog Svjetskog prvenstva. Melbourne je pozornica mnogih velikih sportskih dogadjaja, ali ovo je bilo drugacije. Protagonisti su bili oni “nevidljivi” ljudi. Oni koje i ne primjecujemo na ulicama. Svako od njih ima neku svoju pricu o putu koji ga je doveo tamo gdje se nalazi, ali rijetko ko slusa te price. Mi ih ne vidimo i ne cujemo i oni potvrdu o svom postojanju nalaze u alkoholu, drogi i glasovima u svojoj glavi. Medjutim ovdje su postojali, slavili pobjede, tugovali i ljutili se zbog poraza. Tribine su bile krcate, navijaci opremljeni zastavama i ostalim navijackim materijalom.
Najbolja ilustracija znacaja Svjetskog Prvenstva Beskucnika su statistike sa predzadnjeg prvenstva u Kopenhagenu:
93% (354 igraca) su imali novu motivaciju za zivot
83% (316 igraca) su poboljsali svoje drustvene relacije
71% (271 igrac) su bitno promijenili zivot
29% (110 igraca) su se zaposlili
38% (145 igraca) su poboljsali svoju stanbenu situaciju
32% (122 igraca) su poceli da se obrazuju
118 igraca su potrazili pomoc za ovisnost o drogi ili alkoholu
71% (271 igrac) sada redovno igraju fudbal
Na prvenstvu u Kopenhagenu 2007. je ucestvovalo 18 zena, dok je u Edinburghu 2005 bilo samo 5 zena. U Melbourneu je broj bio jos veci, ali ne raspolazem tacnim podatkom.
Osim toga, organizatori su uocili da mnogi ucesnici prvenstva preuzmu ulogu lidera u svojim zajednicama.
U vrijeme kada je zvanicni sport, a osobito fudbal, sve vise biznis i kada su sve cesce afere o podmicivanjima i slicnom, lijepo je podsjetiti se kakva je snaga sporta i koliko moze biti mocna radost i energija koju on daje.
Sljedece Svjetsko Prvenstvo Beskucnika ce se odrzati u Milanu 2009.
I na kraju najvaznije: pobjednik prvenstva u Melbournu je bila afganistanska reprezentacija. Afganistanci su odigrali prvenstvo bes ijednog poraza.
Mozete saznati vise na http://www3.homelessworldcup.org/

Edita Kennedy (Australija)

Raising Yousuf and Noor: diary of a Palestinian mother je blog koji piše Laila el-Haddad, majka iz Gaze koja trenutno sa svojom obitelji živi u SAD. Njeni roditelji su u Gazi. Majka je dvoje djece. Novinarka. Njen blog postao je izuzetno pouplaran nakon što se priča o njoj I njenom ocu emitirala na CNN-u. U dva posljednja posta piše o izraelskoj propaganda i ucjenjivanju stanovnika Gaze pod prijetnjom da će ih u slučaju odbijanja suradnje učiniti metama svog oružja. Kako se pogoršava situacija, te kako Gaza ostaje bez hrane  lijekova Izraelska vojska se nada kako će iskoristiti slabost uzrokovanu humanitarnom katastrofom. U strahu od ovakvih prijetnji stanovnici Gaze se ne javljaju na nepoznate telefonske pozive. Laila je postavila je i link koji opisuje ovu telefonsku konverzaciju http://electronicintifada.net/v2/article10114.shtml

Među pismima podrške javilo joj se i nekoliko Bosanaca. Ovdje izdvajam komentar jednog stanovnika Jerusalema. Jest da malo zvuči u folu “ko puca” ipak ga objavljujem zbog Mošeove nade da će ljudi na tom prostoru jednog dana živjeti u miru.   

Moshe said...

Dear Laila,
War is ugly and destructive, war means death and hatred. Both of us Israelis and Palestinians are victims of our leaders who failed to solve the conflict in the Middle East with non violence means.
Every side has it's own truth every side blames the other. It is time for peace for compromise for mutual disclamation.
I'm reading your blog and my heart is with your family and people who suffer in Gaza as well as with the people of Sderot, Ashdod and Ashkelon who suffer from Hamas rocket attacks.
Your Father and me share the same name he is Moussa and i Moshe, Let us hope we'll share one day peace in our area.
Moshe
Jerusalem

http://a-mother-from-gaza.blogspot.com

http://www.nahla.ba

Broj žrtava u Gazi svakodnevno raste, dok svijet već pola stoljeća nijemo posmatra njihovo stradanje. Ramzy Baroud pita se koliko je žrtava potrebno da se nešto konačno promijeni?

U teškim vremenima većina Arapa gleda El-Džeziru. Ponekad je utješno gledati istinu predstavljenu na pravi način, sa svim neprijatnim i krvavim detaljima, bez uljepšavanja i cenzure. Kada je Izrael u subotu, 27. decembra, počeo zračne napade na Gazu, terorišući ionako pothranjen i zatočen narod, i ja sam uključio El-Džeziru.

Odmah sam saznao za ishod: 290 mrtvih (broj nije konačan), 700 ranjenih, sve to u jednom danu. Ali koliko god dramatično to izgledalo – najsmrtonosniji napad Izraela na Palestinu u jednom danu otkako je Izrael osnovan 1948. godine – nisam saznao ništa novo. Tragedije, ma gdje se one desile, bile prirodne ili izazvane čovjekovim utjecajima, najčešće vode društvenim, kulturnim, ekonomskim i političkim prevratima, pa čak i revolucijama, koji na neki način mijenjaju društvo, kulturu, ekonomiju, i politiku u tom regionu – svugdje, samo ne u Palestini.

Besciljno sam buljio u ekran. Kad saznam posljedice takvih tragedija, to mi se više čini kao ritual nego navika. Odgovori Arapa i svijeta služe samo kao podsjetnik na to koliko su neučinkoviti i nevažni njihovi plašljivi govori.

Amerika je ponovo, riječima koje se suprotstavljaju svakoj logici,kao što su: „Izrael ima pravo da se brani“, okrivila Palestince i „razbojnike“ iz Hamasa. Ova izjava zvuči jednako apsurdno kao i uvijek, jer se zemlja poput Izraela čija vojska posjeduje neka od najsmrtonosnijih oružja na svijetu, uključujući nuklearno oružje, nikako ne može osjećati ugroženom od strane jednog zatočenog naroda čija su jedina odbrana ručno napravljene rakete na bazi gnojiva. I dok je Izrael u Gazi ubio i ranio hiljade Palestinaca (samo u subotu jednu hiljadu), u nekoliko godina je tek nekoliko Izraelaca poginulo od palestinskih raketa. Da li brojevi više išta znače?

Evropski zvaničnici pažljivo biraju riječi, „izražavamo zabrinutost“, „pozivamo Izrael da se suzdrži“ i tako dalje. Arapski zvaničnici su, kao i obično, zauzeti beznačajnim sitnicama i protokolima i često gube krizu iz vida.

A onda počinju isti predvidljivi izljevi gnjeva. Uzbuđeni slušaoci iz cijelog svijeta zovu razne TV i radio stanice i viču, plaču, pozivaju Boga, pozivaju arapske znavičnike, pozivaju sve one koji imaju „imalo savjesti“ da nešto urade. Kod kuće i gledaoci plaču dok slušaju komentare i gledaju gomile palestinskih leševa kako leže duž pojasa Gaze.

Gnjev se uskoro prelijeva i na ulice glavnih gradova arapskog svijeta, pod uvijek budnim okom arapske policije i tajnih službi. Demonstranti pale zastave SAD-a, Izraela, ponekad i Egipta, i lutke Busha i izraelskih vođa.

Neke arapske vlade su, uz veliku medijsku pažnju, izrazile svoju namjeru da u Gazu pošalju dva-tri aviona hrane i lijekova i nekoliko kutija s naljepnicom zastave zemlje iz koje dolaze i to istakle kao znak da su „dorasle situaciji“. Istovremeno, mediji javljaju kako Palestinci pokušavaju pobjeći iz Gaze u Sinajsku pustinju. Egipatske snage na granici im to ne dozvoljavaju.

Iznenađuje da je palestinski predsjednik Mahmud Abas, uprkos nezapamćenoj tragediji u Gazi, ostao vjeran unaprijed postavljenom scenariju. U nedjelju je za krvoproliće okrivio Hamas. „Razgovarali smo s njima (Hamasom) i rekli im: 'Molimo vas, nemojte prekidati primirje. Neka se primirje nastavi.' Da bismo izbjegli ono što se desilo“.

Zna li gospodin Abas da Hamas nije izvršio nijedno samoubistvo bombom još od 2005.? Ili da „primirje“ nikad nije natjeralo Izrael da Palestincima u Gazi da pristup osnovnim potrepštinama i lijekovima? I da je Izrael bio taj koji je u novembru napao Gazu tvrdeći da su pronađene informacije o tajnoj akciji Hamasa?

Još čudnije je da su, dok Abas ostaje pri svom stavu, mnogi Izraelci uvjereni da rat u  Gazi nije povezan s Hamasovim raketama, već da je to zapravo predizborni trik očajnih izraelskih političara koji se takmiče za glasove desničara na predstojećim izborima u februaru. Izraelski napad na Gazu zapravo je gotovo sasvim nepovezan s „eskalacijom“ raketnih napada sredinom decembra.

Izraelske novine Haaretz su u izdanju od 28. decembra objavile: „Dugotrajne pripreme, pažljivo prikupljanje informacija, tajne rasprave, obmanjivanje  javnosti - sve to stoji iza operacije izraelskih odbrambenih snaga protiv Hamasa“. Novine navode i to da se plan provodi već 6 mjeseci.

„I sad, kao što je to bio slučaj i s američkim napadom na Irak i izraelskim odgovorom na otmicu rezervista izraelskih odbrambenih snaga Eldada Regeva i Ehuda Goldwassera početkom Drugog libanskog rata, malo ili nimalo pažnje se posvećuje pitanju ubijanja nedužnih civila“, piše Haaretz.

A zašto bi se Izrael i na trenutak posvetio pitanju ubijanja civila ili kršenja međunarodnog zakona ili sličnim nebitnim pitanjima – nebitnim kad je Izrael u pianju – kad njegovi „palestinski partneri“, Arapska liga i međunarodna zajednica balansiraju između šutnje, prihvatanja, isprazne retorike i ne činjenja ama baš ničega?

Doktor iz klinike Han Junis mi je telefonom rekao: „Deseci ranjenih su klinički mrtvi. Drugi su tako osakaćeni da mislim da je za njih smrt bolja od života. Nestalo nam je prostora u klinici Karara. Dijelovi tijela su zakrčili hodnike. Ljudi su vrištali u agoniji, a mi nismo imali dovoljno lijekova, pa smo morali birati kome da pomognemo, a kome ne. U tom trenutku sam iskreno zaželio da sam i ja poginuo u izraelskim napadima, ali sam nastavio pokušavati uraditi nešto, bilo šta.“

Sve dok arapske zemlje svoje govore i osude ne pretoče u praktičnu i značajnu političku akciju koja će okončati izraelsku agresiju na Palestince, jedina izvjesna promjena je ona u broju poginulih i ranjenih. Ipak, moramo se zapitati, ako Izrael ubije još hiljadu, deset hiljada, pola stanovnika Gaze, da li će Amerika i dalje kriviti Palestince? Da li će Egipat otvoriti granicu s Gazom? Da li će Evropa i dalje izražavati „duboku zabrinutost“? Da li će Arapi i dalje davati suvišne izjave? Da li će se stvari ikad promijeniti? Ikad?

Autor: Ramzy Baroud
Prevela: Adna Lojo

Izvor: palestinechronicle.com

Demonstracije za mir u Gazi i na Bliskom istoku

Description