Palestine Remembered, al-Nakba 1948- פלשתינה-فلسطين في الذاكرة

Karikatura brazilskog autora Latuff –a, inspiriran pritiscima Izreala na SAD da napadnu Iran.

Download this article in pdf format >>
Email this article to someone >>
Submit an addition or make a quick comment on this article

Latuff
e-mail: latuff@uninet.com.br
Homepage: http://tales-of-iraq-war.blogspot.com

High resolution version for printing purposes here:  http://ia360912.us.archive.org/2/items/IsraelPuttingPressureOnTheUsToAttackIran/Iran.gif

Razlog za uzbuđenje oko jednog statističkog izvještaja je sljedeći: 26 posto američkih muslimana, mlađih od 30 godina, smatra da su samoubilačke terorističke akcije ponekad opravdane

Respektabilni Pew Institut za Ispitivanje javnog mnijenja iz Washingtona objavio je rezultate prvog ozbiljnog sociološkog istraživanja muslimana u Americi. Sa statističkim uzorkom od 1.050 muslimana, napravljeno je više od 55.000 intervjua na engleskom, arapskom, farsi i urdu jeziku.

Studija je zaključila da muslimana ima 2,35 miliona, od kojih je 65 posto doselilo u SAD iz drugih zemalja. Većina muslimana koji žive ovdje voli Ameriku i mogućnosti koje ona pruža (71 posto), iako (53 posto) smatraju da je puno teže biti musliman u Americi danas nego prije 11. septembra, za koji ne vjeruju (60 posto) da su ga izvršili Arapi. Najvećim dijelom (70 posto) američki muslimani sebe prevashodno smatraju Amerikancima, pa tek onda muslimanima, za razliku od, recimo, 62 posto evanđelista koji se primarno identificiraju kao kršćani. Skoro identično kao i njihovi sugrađani (57 posto), 69 posto američkih muslimana smatra da Bush ne radi svoj posao dobro, ali za razliku od njih (36 posto) samo 11 posto američkih muslimana smatra republikansku partiju svojom.

Američki muslimani vjeruju da Izrael i Palestina mogu mirno koegzistirati (61 posto), baš kao i 67 posto svih Amerikanaca ili 67 posto Izraelaca. S druge strane, samo pet posto muslimana u Maroku vjeruje da je to moguće.

Američki muslimani Isprintan, izvještaj ima nešto više od 100 stranica, uglavnom brojkama gusto ispisanih i predstavlja jedno od najzanimljivijih djela iz oblasti statistike koje sam ikad čitao. Naziv izvještaja je Američki muslimani, a podnaslov Srednja klasa i uglavnom umjereni. Međutim, samo nekoliko sati nakon što je objavljen i podijeljen novinarima na pres-konferenciji, izvještaj je postao hit. Na svim televizijskim kanalima čitav dan su emitirane na brzinu pripremljene specijalne emisije (Unutrašnji neprijatelj? - Fox News), a statističari instituta, dva starija, po svemu neupadljiva gospodina su do kraja dana postali medijske zvijezde. (Naravno, u ponoć su se ponovo pretvorili u bundevu, ali to je već druga priča.)

Razlog za toliko uzbuđenje oko jednog statističkog izvještaja je sljedeći: 26 posto američkih muslimana, mlađih od 30 godina, smatra da su samoubilačke terorističke akcije ponekad opravdane. Devedeset posto novinarskih pitanja na pres-konferenciji u Pew Institutu se odnosilo na taj podatak.

Nakon konferencije stojim sa svojim američkim kolegama ispred zgrade. Pričamo, pušimo i čekamo taksi.

Moje američke kolege su šokirane činjenicom da jedna četvrtina mladih ljudi u ovom dijelu američke populacije smatra da je uredu da čovjek oko svog tijela sveže eksploziv i detonira ga na nedjeljnoj pijaci. Ja, s druge strane, nisam šokiran, ali sam iznenađen dvjema činjenicama: da je ovo prvo istraživanje te vrste u Americi i da su Amerikanci iznenađeni stavovima muslimana s kojima već dugo žive u istoj zemlji. Razlog zbog kojeg ja nisam iznenađen stavovima muslimana je Aziz, koji upravo dolazi po mene pred zgradu instituta.

Aziz je taksista s kojim već godinama svakodnevno provodim po nekoliko sati zaglavljen u vašingtonskom saobraćaju, prebacujući se s jedne pres-konferencije na drugu, s jednog kraja grada na drugi. Aziz je u Ameriku došao prije 17 godina iz Afganistana. Od ujutro pa do dva sata popodne Aziz taksira, a od dva sata popodne do kasno navečer radi u banci kao trgovac nekretninama. Ta dva posla mu omogućuju da živi u luksuznom predgrađu nadomak Washingtona u kući vrijednoj 1,5 miliona dolara. U kući žive on i njegova četveročlana porodica, brat i njegova porodica i majka. Otac je umro. Aziz ima 50 godina, gustu zalizanu kosu i u njegovom se taksiju, u principu, ne može pušiti.

Dok taksira, Aziz sluša radio. Uglavnom vijesti. U početku naših druženja Aziz je svakih nekoliko minuta mijenjao stanicu kako bi čuo različite izvještaje o istom događaju i potom sam donosio sud o tome šta se zapravo dogodilo. Nedavno je, na moje olakšanje, pronašao radiostanicu koja u pauzama između svojih vijesti reemitira vijesti drugih radiostanica. Kad dođe kući, Aziz naizmjenično gleda Al-Jazeeru i BBC. Od novina kupuje samo New York Times i Washington Post. Svijet po Azizu izgleda ovako: Afganistan su napali zbog plina, a Irak zbog nafte. Cionisti kontroliraju svjetske medije i finansije, a najbolji hašiš na svijetu se pravi u njegovom rodnom selu u Afganistanu… (Ja, s druge strane, tvrdim da se najbolji hašiš pravi u Lebanonu.)

Aziz vjeruje da je islam religija mira i tolerancije, da je Muhammed posljednji prorok i da je homoseksualnost bolest. Kad kaže bolest, Aziz prstom dotakne sljepočnicu i time sugerira psihičku bolest.

On vjeruje da postoji kršćanska konspiracija protiv muslimana, da su izvršioci napada jedanaestog septembra ustvari bili pripadnici izraelske obavještajne službe (jedan posto) i da Bin Ladin i dalje radi za CIA-u. Ja, s druge strane, smatram da su religije opijum za narod, i iako ne opravdavam njihovo postojanje, potpuno razumijem čovjekovu potrebu da se bavi pitanjima tijela i duše, svrhe života i onim što dolazi nakon smrti.

Iako nevjernik, ja razumijem čovjekovu zbunjenost i strah pred kosmosom. Azizu je neshvatljivo da ja ne vjerujem u postojanje boga, pa makar i onog pogrešnog, i uvijek se emotivno opire mom napadu na logiku boga. Ja tvrdim da je islamu potrebna francuska revolucija, a Aziz da Zapad treba da ostavi muslimanske zemlje na miru.

Diskusija se ponekad toliko usplamsa da Aziz mora da parkira auto kako bi se potpuno posvetio svojoj argumentaciji. Ponekad ga ja toliko iznerviram pitanjima o tretmanu žena u islamu, o odsustvu demokratskih institucija i nauke u muslimanskim zemljama da imam osjećaj da će me Aziz izbaciti iz auta na cestu, što se, doduše, još nikad nije dogodilo. S druge strane, znam sa sigurnošću da je Aziz spreman izbaciti putnika na pola puta do aerodroma kako bi odgovorio mom pozivu za taksi.

Šta se promijenilo 11. septembra Iako se ni moja ni njegova teološka pozicija nije pomjerila ni za milimetar u posljednjih 4-5 godina, naši razgovori su prijatni. Ja sam mu, po njegovim riječima, najdraža mušterija, ne zbog toga što mu svaku vožnju velikodušno platim parama firme u kojoj radim, nego zbog toga što sam iz Bosne, na selam mu odgovorim selamom i volim da pričam o svjetskoj politici. Osim toga, djelimično zbog toga jer sam izostavio detalje, on misli da u miješanom braku iz koga sam potekao ima neko ko nas čini braćom.

Sad dok se vozimo prema mom uredu, pričamo o upravo objavljenom istraživanju i podatku da 26 posto mladih muslimana u Americi opravdava samoubilačke terorističke napade. Aziz, kao ni većina Amerikanaca, ne samo da ne opravdava samoubilačke terorističke operacije nego ne može ni da ih razumije. Kao ni moje kolege, on ne može da razumije samoubilački dio samoubilačkog terorističkog napada. Aziz misli da u tome ima nešto bolesno. Kad kaže bolesno, on prstom dotakne sljepočnicu i time sugerira neku psihičku bolest. Odsustvo razuma. Amerikanci ne razumiju zašto bi razuman čovjek, u cvijetu mladosti, bio spreman sebi oduzeti život zbog političke ideje. Po njihovom shvatanju, ukoliko je čovjek normalan, odnosno razuman, njegov instinkt se opire smrti.

Ni ja ne opravdavam samoubilačke napade. Dapače, gnušam se svake vrste nasilja čovjeka nad čovjekom, čovjeka nad životinjom ili biljkom. Za mene je svaki život svetinja, a živim smatram sve što može da osjeti bol. Međutim, moje razumijevanje samoubilačkog dijela samoubilačkog terorističkog napada se promijenilo u septembru 2001. godine.

Neposredno nakon 11. septembra, moj kolega kamerman Muhamed, koga svi u agenciji zovemo MO, mi je u svom njujorškom stanu pokazivao svoje nemontirane snimke tog događaja. Četiri trake po 66 minuta. Od svega što mi je pokazao, u sjećanju mi se najdublje urezala scena koja se odvija na najvišim spratovima jednog od babilonskih tornjeva, a snimljena je drhtavom rukom sa trotoara. Ljudi koji zbog vatre, koja brzo osvaja više spratove zgrade, stoje na prozorima i panično mašu rukama tražeći pomoć. Lica i detalji se ne vide, jer na toj visini ljudi na slici izgledaju sićušni, kao mravi. Scena o kojoj govorim prikazuje par, muškarca i ženu koji stoje na vanjskom rubu polupanog prozora, držeći se ruke. Nakon nekoliko sekundi, u kojima se nekoliko puta okreću i gledaju u nama nevidljivu unutrašnjost zgrade, muškarac i žena skoče u ambis.

TV Ramattan

Live

Gaza city

Sarajevo 

Bas

U ovom trenutku

uce ezani

dok odjekuju

bombe

gori nebo

Ovo je najgora vecer

od pocetka agresije,

kazu stanovnici Gaze

uzivo gledam sabah

u Gazi

uskoro ce se

na obzoru

ukazati sunce 

Nihad Kresevljakovic