blob

DOBRO DOŠLI U SARAJEVO bosanska kahvana kod braće Kreševljaković

20.11.2009.

Herojsko selo: NA PUTU U (NE)POZNATO ILI ODLAZAK SAUDINA BEĆIREVIĆA

Obavještavam Vas da je danas na ako Bog da ljepši svijet preselio heroj i dobri čovjek Saudin Bećirević, a blogerima poznatiji kao Pospanko. Oni koju su ga imali priliku upoznati ili koji su imali priliku čitati najbolji blog u našoj zemlji “Bore oko očiju” znaju  da je Saudin bio u najpotpunijem smislu riječi - ČOVJEK. Njegova skromnost je nadvisivala sve ostale osobine koje su ga krasile, a njih je bilo zaista mnogo. On je jedan od onih zbog kojih danas živimo u slobodi… Saudin Bećirević je čovjek koji je svakim svojim postupkom poučavao ljude oko sebe… On je svojoj “običnosti” bio heroj poput heroja onih iz nekih mitskih priča… Zbog ljudi poput njega postoji vjerovanje o PONOSNOM BOSANCU i dobrom čovjeku. On nas podučavao da biti ponosan znači voliti sve a ne mrziti nikoga… Ne bojati se zla i biti spreman suprostaviti mu se… Vjerovati u dobro…

Neću pričati o tome kako država kojoj je sve dao za njega nije učinila ništa jer je on bio isuviše ponosan da bi od države bilo što i tražio. Naprotiv citirat ću njegove riječi:” Kada je počeo rat, niko od nas nije uzeo pušku da bi jednoga dana bio privilegovan u društvu.”  Zapravo, odavno znam da svoju zemlju volim isključivo zbog ljudi poput našeg Saudina!

Baš kao što je bio heroj u ratu, u miru je nastavio živjeti uspješno se baveći poslom vrijedno radeći. Hvala dragom Bogu pa je jedne srijede 16.03. 2005. godine  u 23.29 sati postavio prvi post na svom blogu NA PUTU U NEPOZNATO, odnosno zapis iz njegovog ratnog dnevnika koji je opet počeo pisati u petak 03.04. 1992. godine. Tu je bilježio sve ono što se događalo u najgorim danima naše historije. U zaglavlju je napisao: ”PISAĆU O RATU, TEMA NIJE POPULARNA ALI MOŽDA ĆE NEKO DA PROČITA NEKU OD PRIČA KOJE ĆU OVDJE NAPISATI. SUDBINA SLIČNIH MOJOJ BILO JE NA HILJADE, TAKO DA NISAM BIO NIKAKAV IZUZETAK ILI HEROJ, BIO SAM MLAD, LUD I NISAM IMAO ŠTA IZGUBITI OSIM GOLOG ŽIVOTA”. Ubrzo njegov blog postat će najposjećeniji i najbolji u našoj zemlji. Više stotina čitatelja širom svijeta posjećivalo ga je redovno, radujući se svakom novom slovu.  U adresi bloga pisalo je “Bore oko očiju”, a ime koje je izabrao za sebe bilo je POSPANKO. U rubrici gdje je trebao napisati nešto o sebi pisalo je samo kratko kontra-pitanje:”O meni?”.  Napisao je i to da mu je zanimanje “bloger početnik”, a interesovanja “skijanje po dinama”.  Blog je posvetio svom ratnom drugu Kepi. Uz tekst pjesme “Kajlo stara” stajao je i citat ispod naslova Fočanska brigade – Treskavica 95: "I zato se najradije opet vraćamo ovamo, na liniju i ponovo nam se vraća samopouzdanje i ponovo postajemo svjesni ko smo i šta smo. A žao nam onih po gradu. Čini nam se da oni postaju »nula«... Ovdje se moraš osjećati ponosan, jer braniš svoju zemlju, svoj narod."

Prvi post objavio je pod naslovom “NIKADA VIŠE”

“ Petak, 03.04.1992 god.

Učionica Opštenarodne Odbrane i Zaštite, zvonilo je i posljednje zvono koje je označilo kraj časa, zvono koje je ujedno označilo i kraj jednog života, kojeg je do tog trenutka vodila generacija kojoj sam i sam pripadao. Profesor je izašao a mi smo ostali u učionici. Željko momak iz razreda je otvorio ormar u kome je stajalo maskirna uniforma, uzeo je uniformu i rekao, "sutra počinje rat, ovo će dobro doći". Pošto sam bio jedan od "opasnijih" faca u razredu, uzeo sam mu odijelo iz ruku i ni sam ne znam zašto isto ponio sa sobom kući. Nisam mogao ni sanjati da će mi ta uniforma biti skoro pa jedina odjeća naredne 4 godine života.
Nakon toga, više nikada nisam vidio Željka, nikada nisam čuo više ništa o njemu, nikada više nisam vidio mnoge osobe iz svoga razreda, iz škole, nikada više nisam vidio mnoge profesore, prijatelje, rodbinu, svoj rodni grad, svoju rodnu kuću... Od tog dana rečenica NIKADA VIŠE je bila jedna od prisutnijih u mome životu...

Od tog teksta objavljenog 16.03. 2005 preko 4 godine Pospanko je ostao najdraže ime blogerskog svijeta. Kao rezultat velike popularnosti, a koju najbolje oslikava broj od 700000 posjeta nastala je 2007. godine i knjiga “Bore oko očiju”. U njoj je uz pomoć na preko 400 stranica objavio samo dio onoga što je proživio u periodu oslobodilačkog rata I borbe protiv agresije. Svoju ulogu je tada objasnio rječima: “Moja uloga je izgleda bila to da zapišem dio dešavanja iz tog perioda i tako ih spasim od zaborava.”

Hvala dragom Bogu i brat i ja imali smo čast upoznati ga još u vrijeme rata. Sead je proveo jedan dan na liniji te čak ima sačuvane i fotografije gdje se nalaze Saudin i on zajedno jedan pored drugog na Borijama. Ja sam ga upoznao 95-e na tunelu kada je od mene mislio da sam Sead. Često smo kasnije prepričavali taj događaj i smijali se. Zapravo dugo smo i Sead i ja bili samo redovni čitatelji njegovog bloga, a onda smo jednog dana shvatili da poznajemo, ni manje ni više, nego Pospanka lično!!! Već tada smo se osjećali ponosnim samo zbog toga. Kasnije ćemo se imati priliku družiti se više puta, a on i Jasminko su me pozvali tako da sam imao priliku govoriti i na promociji njegove knjige u Sarajevu i Maglaju.  

Svaki susret sa njim bio je poseban događaj i sada se jasno sjećam svakog od njih. Zajedničke sjedeljke u Meeting Pointu…ispijanja čajeva u restoranu pored Messa ili ugodnog ljetnog popodneva na Atmejdanu… Nedavno mi je stigla vijest o tome kako Saudin nije dobro. Vijesti koje su slijedile bile su gore i gore. Želio sam ga vidjeti ali se to nije dogodilo. Posljednji put pričali smo preko telefona. Bio je baš kao i uvijek veseo, pozitivan i drag.

Njegova plemenita supruga Sanela večeras je javila da je naš Saudin OTIŠAO…

Tako mi Boga nemam dileme da je njegovo odredište dženet. Taj čovjek ga je od onih koje znam ponajviše zaslužio. Neka Allah dragi daruje sabur njegovim najbližim…

Pregledavam njegov blog…. Čitam jedan od njegovih tekstova pod naslovom oproštaj a koji je posvetio pogibiji ratnog komandanta Faruka:”Skupili smo se svi i klanjali jaciju namaz u džematu. Molio sam Allaha da pomogne Farukovoj familiji, da nađu put u ovom paklu, da im da snage da prežive sve ovo i nastave život. Život ide dalje, a oni će ga morati nastaviti sami. Prijatelji, rodbina će se vrtiti prvih dana i nuditi pomoć, nakon toga će lagano početi da se udaljavaju. Na kraju familije ostanu same, sa svojom tugom, patnjom i boli. Takva nam je sudbina, izgleda da nismo bolju ni zaslužili. Neka je rahmet Faruku Pašiću, komandiru, koji nam je bio otac, brat, prijatelj... i tek na kraju komandir. Bio je čovjek, u ovom vremenu, kada je najteže u ljudima naći čovjeka. Mi idemo dalje, koliko su dugi putevi pred nama, zavisi od naše sudbine, koja je neizvjesna, kao i sve drugo u ovom paklenom vremenu... “

Sve što čitam dobiva novi smisao. Bez dvojbe samo je Božja volja to što se sa Saudinom i dalje mogu družiti listajući njegov knjigu ili svraćajući na njegov blog. Uz svu tugu malo malo pa me nasmije… postavi mi pitanje…dadne odgovor… rastuži… pa opet nasmije…

 

Na radiju pjeva Parni Valjak

Nikada nije da nekako nije
Slaba je utjeha
Kad malen pod zvijezdama
Živiš od sjećanja

I vrijeme se mijenja
Sa lošega na gore
Hajde da sklopimo oči
Da gledamo boje
Kažite tko nam je ukrao nadu
I zašto ja nikad neću vidjeti Pariz
Kažite tko nam je odnio san
Al' kažite djeci ja odgovor znam

I tako dani teku
Kroz prozor tuga nas gleda
A ja bi veselu pjesmu
Al' tuga mi ne da…


Odlična pjesmica, u pravo vrijeme. Meni jedna od dražih. Ovako tužna pjesma a meni jedna od najdražih, e bas sam ja totalno pobudalio. Valjda je to zbog vremena ili ovih tmurnih kišnih oblaka. Valjda bude bolje, kada sunce ponovo izađe i obasja nas…”

 

Da njega i njegove Allah dž.š. obasja suncem milosti Svoje !!!

blob

ANTENA :


Bloggerski svijet:

MADE IN BOSNIA:

REPERTOAR KINA BLOB:
Kino ne radi zbog nedostatka grijanja





BROJAČ POSJETA,nejasno je kako radi, i pokazuje više posjeta nego drugi brojači
4712319

Powered by Blogger.ba

Samo ovaj blog