Local village: RUŠENJE ROBNE KUĆE STRAVE I UŽASA

70-tih godina je po internetskom pisanju arhitekte Aleksandra Levija na Vratnik mejdanu srušena Izmirlijina kuća koja je na svom mjestu stajala oko 300 godina. Bila je to kuća anadolskog tipa sa velikom avlijom, mušebcima i gornjim bojem. Pričalo sa da je pripadala nekom Izmirliji koji je bio puškar, i da se u kući pravio barut i handžari.
U svojoj borbi za arhitekturu Sarajeva Aleksandar Levi je pokušavao izbjeći nalog da se na njenom mjestu napravi robna kuća. Levi je bio skoro siguran da će se izbjeći njeno rušenje kada je nad tom idejom izrazio zgražanje tadašnji direktor Zavoda za zaštitu kulturnog naslijeđa, ljubitelj svoga grada, Alija Bejtić.
Na žalost, Bejtićeva (riječ struke) nije bila zadnja. Zadnju riječ je tada imao izvjesni debeli Boro Ostojić, direktor Stambenog preduzeća u Sarajevu, koji se na Levijevu ideju slatko nasmijao i rekao “Ko jebe Aliju Bejtica”.
Zahvaljući valjda tom osjećaju za kulturno naslijeđe debeli Boro Ostojić postao je uskoro predsjednik opštine Centar, robna kuća Vratnik je izgrađena, Izmirlijina kuća je srušena, a Aleksandar Levi je dugo nakon toga objavio na internetu “Poražena je bila arhitektura i poraženo je bilo Sarajevo. Gradu se polako izbijaju zubi, a kada postane vidljivo da je više rupa nego zuba, na žalost ne postoji proteza koja bi mogla vratiti osmjeh na krezava usta grada”.

1975. godine, kada je načelnik općine Centar bio Boro Ostojić, po projektu Vladimira Vove Zarahovića počela je gradnja tog ružnog zdanja kojeg je u svom protestnom Manifestu Mirko Ovadija nazvao “hramom potrošackog društva”, a na sličan način svoje protivljenje gradnji robne kuće Sarajka izrazili su Aleksandar Finci, Nedjad Kurto, Stef Roš i Tanja Dimitrijevic,Nedjad Kurto, Nikola Žic, Mirko Ovadija, Rajka Mandić, Ognjenka Finci idr. zbog čega umalo ne postadoše narodni neprijatelji i kočničari socijalističke izgradnje. Oni su uglavnom zagovarali ideju da umjesto Robne kuće na tom mjestu nastane veliki trg (iako se lokacija već tada zvala Trg oktobra).

Na mjestu robne kuće porušene su brojni objekti: stara kafana Tinova “Istra” i cijeli blok kuća u ulici Miss Irbi., a umjesto njih ukazala se plava zgrada uvredljivog naziva za Sarajke.
Prema pisanju Miljenka Jergovića 1976.-e u Sarajevu se pričao I ovaj vic:
”Bio Amerikanac u Sarajevu i vratio se kući. Pitaju ga njegovi kakvo je to Sarajevo. Ma ništa, kaže on, selendra od tri kuće, nemaš je šta vidjet. Ali što imaju policijsku stanicu, cijela Amerika nema toliku.” Dalje Miljenko piše: “Unima (“Sarajka”) se gradila duže od godine dana, pola Titove ulice bilo je u blatu, a kada je konačno niknula, onako plava i kockasta, ljudi su bili u tipično sarajevskom stanju skepticne fascinacije. Odmah su počeli s ogovaranjem nove robne kuce, pričali su da je ružna, izmislili vic sa Amerikancem, ali su povjerovali da s njome Sarajevo postaje jedna autenticna metropola i pohrlili u Unimu glupo vjerujući kako će se tu prodavati nešto čega u drugim gradskim trgovinama nema. Godinama ih Bog nije mogao uvjeriti da kaucevi, cilimi, odijela, kosulje, sijalice, igracke, kopacke i karnise iz Unime nisu nista bolje od istih stvari u Bezistanu ili Nami. Džaba i to sto se na etiketama moglo vidjeti da je rijec o istim proizvodjacima. Stvar kupljena u Unimi je, valjda po principu hrama i posvecenog mjesta, vrijedila vise od iste stvari kupljene na drugom mjestu.
A kako je Sarajevo i tada bilo grad ne u Bosni, nego grad mimo Bosne, Banjoj Luci i Zenici Unima je bila kao noz u srce. U ono vrijeme bi se reklo “komune ne smiju biti zapostavljene u odnosu na republicko srediste”, pa su i drugi gradovi navrat-nanos poceli graditi robne kuce. Banjalucka je dobila ime Boska, a zenicka Beogradjanka. Obje su, kao i Unima, nastale nasred gradskih trgova, poput srednjovjekovnih katedrala, i postale sredisnja mjesta nase samoupravne duhovnosti.”

Danas bez imalo nostalgije pred našim očima nestaje to grdno zdanje, a oni koji vole ovaj grad sa zebnjom očekuju šta će ovaj put niknuti usred centra, jer umjesto komuniste – debelog Bore Ostojića opet zadnju riječ ima neka sirovina u čijoj kancelariji i dalje odjekuju njegove riječi “Jebo Aliju Bejtića”.