Na današnji dan prošle godine na gradskom groblju Bare obavljena je dženaza našeg dragog prijatelja Benjamina Filipovića. U povodu njegovog peseljenja na Blobu je objavljen donji tekst:
Breaking news: ODLAZAK NASMIJEŠENOG ČOVJEKA
BENJAMIN FILIPOVIĆ (Sarajevo, 1962. – Sarajevo, 20. juli 2006.),
Benjamin Filipović je sinoć napustio svoje Sarajevo i Bosnu. U 45. godini života, čovjek sa osmjehom djeteta, umro je od poslijedica srčanog udara.
Ostavio nam je za uspomenu tri dobra bh. filma, seriju nadrealisti, nekoliko nagrađenih kratkih filmova i jedan od najstrašnijih dokumenata novije svjetske historije – snimak masakra Sarajlija u ulici Ferhadija, ubijenih u redu za hljeb i snimljenih njegovom drhtavom rukom.
Benjamin je često ponavljao tu svoju životnu priču koja ga je neraskidivo povezala sa stradanjem Sarajlija:
‘(Masakr u Ferhadiji)…To je jedno opšte tragično mjesto svih nas, pa i moje. Ja sam se, naime, svakog dana u devet sati nalazio na ćošku bivše Šaloma Albaharija i bivše Vase Miskina, kod bivšeg Bosnafolklora, u bivšoj RBiH, pošto je moja majka tamo radila. Tako i taj dan, 27. maja, našao sam se tamo i vidio svoju ekipu, mislim TV BiH, kako prolazi. Tad je pala granata, oko 9:15. Jauci, i ono sve kako je to već bilo, ko zna – zna, ko ne zna, ni ne vrijedi pričati. I ja pođem tamo, ne bih li vidio gdje mi je mater. U tom će i druga granata, još veći haos, još stravičnije, još krvavije itd. I vidim Dževada Čolakovića, čovjeka koji je snimio Hodoljublje sa rahmetli Zukom Džumhurom i sa rahmetli Mirzom Idrizovićem, čovjeka koji je snimio svašta, koji je protjerao kroz kameru preko 100.000 kilometara trake, sjajan čovjek, koji ne može više ni da snima. Ja uzmem kameru i počnem snimati, tražeći, zapravo, svoju mater sve vrijeme, iskreno govoreći. Ne smijem ni reći, nasreću, ne nađem je, to kasnije ode u evrovizijsku razmjenu i, zapravo, ja tako postajem redatelj koji je, potpuno igrom slučaja, reportažnim, dokumentarnim zapisom ostvario takvu vrstu užasne gledanosti.’.
Ako je to bila igra slučaja, njegov rani odlazak na Bolji svijet (insallah) nije bio slučajan, jer kad neko umre tako mlad od drugog srčanog udara, onda se to može samo vezati za ono što je kao i mnogi drugi građanai Sarajeva, Benjamin vidio na ulicama svoga grada.
Nikada neću zaboraviti njegovu posjetu našoj kući, kada je naš otac Muhamed preselio. Također od srčanog udara. Rijetki su ljudi koji su u stanju u trenucima žalosti pokloniti prijateljima optimizam zbog kojeg valjda muslimani i govore na dženazama ‘Nek’ su živi prijatelji’. Pričao nam je o svom prvom srčanom udaru koji ga je zatekao negdje na moru. Kao da priča o nekom svom novom scenariju, opisivao nam je detalje, a mi smo kao hipnotisani uživali u njegovim preciznim opisima te životne drame. Kaže počelo je sa laganim bolom, a vrlo brzo je imao osjećaj da mu je ogromni luster u grudima. Težak bol je izazvao da mu čitav život proleti pred očima u nekoliko sekundi – nisam ni pitao je li vidio krvave Sarajlije iz Ferhadije – onda je sve prestalo, kaže. Njegova duša bila je smirena i pomirena za Božijim zakonom. Jedino na koga je mislio bio je njegov sin Mak…
Ne sumnjam da je i sinoć bilo isto. Osim suza koje same poteku od sjećanja na drage ljude želim priihvatiti ovu vijest kao da sam je od nasmiješenog Benjamina lično čuo. Scena iz filma – trenutak privremenog rastanka do ponovnog susreta u baščama dženeta. Neka je Allahova milost s tobom dragi Benjamine i hvala za onu posjetu.
