Filip Andronik: Ambalaže iz humanitarne pomoći

Za otvaranje galerije kliknuti na veliku sliku

Filip Andronik, danas poznati bh. crtač stripa i entuzijasta koji svake godine organizuje izložbu stripa, 1996. godine je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda skupljajući omote u kojima se nalazila hrana koja je stizala u opkoljeno Sarajevo za vrijeme rata. Tinejdžer koji je rat proveo na Dobrinji pomno je čuvao svaku konzervu, papirni omot, kesicu i etiketu u kojoj je stizala pomoć sa najrazličitijih strana, a danas se ova ovjenčana, najveća kolekcija omota iz svakodnevne upotrebe u ratu nalazi na tavanu Filipove porodične kuće.

„Ideja o kolekciji je započela kao vid očuvanja uspomene na nešto što je u Jugoslaviji bilo bez presedana čudno – humanitarna pomoć. Da, tada smo se svi tome smijali misleći "ma daj, u ponedjeljak je sve po starom" i baš zbog toga sam sačuvao tu konzervu. No ta krizna situacija nije prestala u ponedjeljak, usljedile su nove konzerve i uskoro smo konzumirali stvari koje nikada prije nisu postojale u Jugoslaviji. A to je bio odličan povod da se svi ti omoti sačuvaju.“

Kolekcija je rasla svakim novim ratnim danom, a Andronik je, pored iskorištene humanitarne pomoći koju je njegova porodica dobijala, omote skupljao od novinara koji bi donosili hranu, vojnika UNPROFOR-a, i općenito – gdje god su se ti predmeti mogli naći.  

"Digli smo spomenik ikaru, a malo ko se sjeća da su postojale tri različite ikar konzerve. Zbog takvih detalja, skupljanje se pokazalo i dobrim načinom očuvanja sjećanja na to vrijeme."

Za Andronikovu kolekciju koja zaslužuje da se nađe u nekom muzeju danas malo ko zna: „Rat je završio a sa njim se ova kolekcija od ogromne važnosti upokojila na tavanu porodične kuće. Spomenem je povremeno no rat danas malo koga zanima i iskreno mnogo mi je draže baviti se stripovima. A i ljudi zaborave, što je dobro.“

Filip kaže da je bi volio da njegovi omoti završe u nekom muzeju opsade Sarajeva, ali, svjestan jedinstvenosti kolekcije, važno mu je da odu u prave ruke. „Trebao bih vrlo jako uvjerenje od bilo kojeg muzeja da će s njom da se postupa pažljivo, a ne da se sutra, eto, zatvori muzej jer nema para, udari vlaga po materijalu i – nikom ništa.“